Iskustvo potječe iz jedanaeste etape puta, na dionici Neum – Slano – Orašac – Rožat.
Zahvalnost – riječ koja me pratila svakoga dana hodočašća i u kojoj iznova rastem.
Sjedim, gledam relikvije bl. Alojzija Stepinca i divim se – našem narodu, našoj domovini. Hrabrosti, susretljivosti i ljubavi koje sam primila, i koje još uvijek primam.
Na hodočašće sam krenula bez velikih očekivanja, u nepoznato. Puna strahova i upitnika što me čeka. A dobila sam više nego što sam mogla zamisliti – odgovore, ljubav, mir.
Na putu od Neuma do Rožata prošli smo kroz Slano, Visočane, Orašac, Majkove, Trsteno, Zaton i Mokošicu. Svako je mjesto ostavilo svoj trag – u gostoprimstvu, toplini, molitvi i susretima s ljudima koji su nas nesebično primali, hranili i smještali.
U Slanom smo slušali svjedočanstva o ratnim danima na dubrovačkom području – gospodin Niko Šare govorio nam je kod spomenika braniteljima na vidikovcu Gajina-Majkovi. U Visočanima nas je dočekao predsjednik streljačkog kluba, Nikša Lujo, sa sumještanima. U franjevačkom samostanu sv. Jeronima u Slanom su nas srdačno ugostili, a okrepu su osigurali Hotel Grand Admiral i mještani koji su nam otvorili vrata svojih apartmana. U Majkovima nas je, već tradicionalno, dočekala naša dugogodišnja hodočasnica s okrjepom koja je još jednom posvjedočila Božju providnost.
Put nas je vodio kroz prirodu – stazama, makadamima i brdima s kojih su se otvarali veličanstveni pogledi na more. Malo po malo, stigli smo do Trstenog i župe sv. Vida, gdje su nas dočekali mještani s okrjepom. Potom smo krenuli prema Orašcu i crkvi Pohođenja Blažene Djevice Marije, gdje smo imali večernju misu s mještanima, zajedničku večeru i druženje koje je zaokružilo dan.
Sljedećeg dana nastavili smo prema Rožatu. Na putu smo zastali u Mokošici, crkvi Presvetog Spasitelja, gdje je bila prigoda za čašćenje relikvija, susret s mještanima i ručak.
Dolazak u Rožat i crkvu Pohoda Blažene Djevice Marije bio je trenutak radosti i zahvalnost jer smo priveli kraju još jedan dio našeg puta, a i što imamo gdje nasloniti i odmoriti glavu.
Ipak, ispred nas je još jedan izazov – Dubrovnik i vrh Srđa.
Jer i taj se vrh mora osvojiti.
A gdje je bio Bog?
Bio je u svakom osmijehu koji smo primili. U svakom gostoprimstvu koje nam je darovano. U zahvalnosti koju smo nosili u srcima.
Bio je u pričama mještana koje smo slušali, u razgovorima nas mladih s braniteljima – u njihovim svjedočanstvima, u smijehu, u molitvi i pjesmi.