12. Zavjetno hodočašće Marijanskog zavjeta za Domovinu

Pod geslom „S apostolom hrvatske mladeži“, uz relikvije blaženog Ivana Merza, hodočasnici su prošli put od Osijeka do Dubrovnika, povezujući hrvatske gradove, svetišta, stratišta iz Domovinskog rata, župe i ljude u zajedničkoj molitvi za Domovinu.

U subotu, 13. lipnja 2026. godine, u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla započelo je 12. zavjetno hodočašće Marijanskog zavjeta za Domovinu. Nakon zajedničkog euharistijskog slavlja hodočasnici su krenuli prema Aljmašu, započevši tako 75-dnevni zavjetni hod kroz Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, s konačnim ciljem u Dubrovniku. Ovogodišnje hodočašće održano je pod geslom „S apostolom hrvatske mladeži“, a poseban pečat njegovu putu dale su relikvije prvog stupnja blaženog Ivana Merza, koje su hodočasnici nosili cijelim putem.
Svaki korak hodočašća je bio za Domovinu i hrvatski narod, obitelji, mlade,  hrvatske branitelje i mnoge osobne nakane. Brojni sudionici iz Hrvatske i dijaspore svojim su hodom, molitvom i svjedočanstvom pokazali kako Marijanski zavjet nije samo putovanje od jednoga mjesta do drugoga, nego hod vjere, zahvalnosti, nade i ljubavi prema Bogu, bližnjemu i Domovini.

Put molitve kroz hrvatske gradove i svetišta

Hodočasnički put započeo je u Osijeku, a tijekom narednih tjedana vodio je kroz Aljmaš, Vukovar, Vinkovce, Vođince, Đakovo, Garčin, Slavonski Brod, Pleternicu, Požegu, Voćin i brojna druga mjesta. Nastavljajući prema sjevernoj Hrvatskoj, hodočasnici su prošli područjem Velikog Grđevca, Bjelovara, Križevaca, Ludbrega, Varaždina, Ivanca, Marije Bistrice, Zagreba, Krašića i Karlovca, a potom nastavili prema Ogulinu, Vrbovskom i Mrkoplju. Put ih je dalje vodio prema završnom cilju u Dubrovniku.
Uz glavnu rutu održane su i priključne rute, među kojima su bile one iz Valpova, Molva i Konavala, omogućujući većem broju vjernika da se pridruže hodočasnicima i postanu dio zajedničkog zavjeta.
Posebno mjesto u hodočašću zauzimali su posjeti marijanskim svetištima i crkvama koje stoljećima okupljaju hrvatski narod u molitvi. Hodočasnici su pohodili biskupijsko svetište Uznesenja Blažene Djevice Marije u Novoj Rači, Svetište Majke Božje Gorske u Loboru, Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici te Župu Majke Božje Kraljice Hrvata na Sljemenu. Sudionici su imali priliku sudjelovati u pobožnostima i programu prve subote u mjesecu u Mariji Bistrici.
Svako svetište, svaka crkva i svaka postaja bili su prilika za osobnu i zajedničku molitvu, zahvalu i predanje. Na tim se mjestima iznova potvrđivala važnost marijanske pobožnosti u duhovnom životu hrvatskoga naroda te povjerenje u zagovor Blažene Djevice Marije, zaštitnice i Kraljice ovoga zavjetnog hodočašća.

U spomen na hrvatske branitelje i žrtvu za slobodu

Važan dio hodočašća bilo je odavanje počasti poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima te civilnim žrtvama Domovinskog rata. Na brojnim spomen-obilježjima hodočasnici su zastajali, palili svijeće i molili za pokoj duša, prisjećajući se žrtve na kojoj počiva sloboda koju danas živimo.
U Bjelovaru su pohodili Spomen-područje Barutana 1991. i Spomen-muzej Barutana, gdje su se prisjetili poginulih hrvatskih branitelja i poslušali svjedočanstvo branitelja Josipa Trogrlića. Molitva se nastavila u Križevcima, Carevdaru, Varaždinu, Zagrebu, Dugoj Resi te na brojnim drugim mjestima uz hodočasničku rutu.
Jedan od susreta bio je kod spomen-obilježja smrtno stradalim hrvatskim braniteljima u Tounju, Oštarijama i Ogulinu. U Oštarijama su se hodočasnici prisjetili braće Rendulić, čija je pogibija u razmaku od samo nekoliko dana ostavila dubok trag u sjećanju zajednice. Dolaskom u Vrbovsko i Mrkopalj nastavili su molitvu za poginule branitelje i civile.
Ovi susreti nisu bili samo prisjećanje na prošlost, nego i poziv na zahvalnost, odgovornost i čuvanje istine o Domovinskom ratu. Kroz razgovore s braniteljima i upoznavanje njihovih životnih priča hodočasnici su iznova osvješćivali koliko je važno da se žrtva hrvatskih branitelja nikada ne zaboravi te da se mladim generacijama prenosi sjećanje na ljude koji su dali svoje živote za slobodu Domovine.

Blaženi Ivan Merz – suputnik na zavjetnom putu

Ovogodišnje hodočašće posebno su obilježavale relikvije prvog stupnja blaženog Ivana Merza, koji nosi naslov Apostol hrvatske mladeži. Na brojnim postajama vjernici su imali priliku častiti relikvije, sudjelovati u procesijama i osobnoj molitvi. Procesijama kroz gradove uveličan je ulazak hodočasnika s relikvijama u crkve gdje je narod imao priliku čuti o važnosti i djelu Ivana Merza za života i danas, te častiti njegove relikvije. Tako je u Zagrebu održana procesija s relikvijama, od Jordanovca do Palme, a hodočasnici su posjetili i Radio Mariju, koja ih je pratila tijekom njihova puta, uz međusobnu podršku i molitvu.
U Krašiću se dogodio poseban moment za sve prisutne, gdje se dogodilo da se nalaze relikvije triju hrvatskih blaženika: blaženog Alojzija Stepinca, blaženog Ivana Merza i blažene Marije Propetoga Isusa Petković. Taj je susret snažno podsjetio na bogatstvo hrvatske duhovne baštine i svjedočanstva ljudi koji su svojim životima posvjedočili vjernost Kristu.
Lik i djelo blaženog Ivana Merza, koji je svojim životom i apostolatom posebno nadahnjivao mlade, bili su trajni poticaj hodočasnicima. Njegove relikvije nisu bile samo vidljivi znak povezanosti sa svecem na putu prema svetosti, nego i poziv na dublju vjeru, predanost, odgovornost i svjedočenje kršćanskih vrijednosti u svakodnevnom životu.

Gostoprimstvo koje postaje svjedočanstvo zajedništva

Jedna od najljepših sastavnica Marijanskog zavjeta za Domovinu bili su ljudi koje su hodočasnici susretali na putu. Župe, samostani, obitelji, općine, vatrogasna društva, turističke zajednice, lovačka društva, volonteri i brojni pojedinci otvarali su svoja vrata te pružali okrjepu, smještaj, podršku i ohrabrenje.
Hodočasnike su srdačno primali domaćini u cijeloj Hrvatskoj, pa se svaki hodočasnik osjećao dijelom jedne velike zajednice koja se zove hrvatski narod koji dijeli jednu specifičnu vrlinu bez obzira na ostale različitosti, a to je bratsko gostoprimstvo. Veliku podršku pružali su svećenici, župnici, redovnici i redovnice, župljani, načelnici općina, ravnatelji, lovci, dobrovoljna vatrogasna društva, turističke zajednice, hrvatski branitelji i brojni dobročinitelji. Važnu ulogu u sigurnosti hodočasnika imala je i hrvatska policija, čijim je predanim radom omogućeno sigurno odvijanje hodočasničkog puta.
Posebnu zahvalnost zaslužuju obitelji koje su hodočasnike primale u svoje domove, često ih dočekujući kao članove vlastite obitelji. Svaka pripremljena okrjepa, svaki osmijeh, otvorena vrata, zajednička molitva i riječ ohrabrenja postajali su dio velike priče zajedništva koja se iz godine u godinu ispisuje diljem Hrvatske.
Takvi susreti pokazali su da hodočašće nije samo osobni duhovni čin, nego i prostor susreta, solidarnosti i služenja. Ljudi koji se prije nisu poznavali postajali su prijatelji, braća i sestre na zajedničkom putu. Unatoč umoru i visokim temperaturama, radost susreta i velikodušnost domaćina davali su hodočasnicima novu snagu za nastavak puta.

Završetak hodočašća u Dubrovniku – svjedočanstvo vjere i zahvalnosti

Nakon 75 dana hoda, brojnih susreta, posjećenih svetišta i prijeđenih više od 1.700 kilometara, hodočašće je stiglo do svojega završnog cilja – Dubrovnika. Posljednji dan započeo je u Rožatu, u franjevačkom samostanu i crkvi Marijina Pohođenja, odakle su hodočasnici krenuli prema Srđu.
U zadnjim danima pridružio se veći broj hodočasnika, među njima i Kanađani hrvatskih korijena. Njihovo sudjelovanje bilo je lijepo svjedočanstvo kako vjera, obiteljski korijeni i ljubav prema Domovini povezuju ljude bez obzira na to gdje žive.
Na putu prema Srđu hodočasnici su se zaustavili u Komolcu i na Bosanki kako bi se pomolili kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima. Na Gornjem Brgatu dočekali su ih župnik i župljani i hodočasnici priključne rute iz Konavala, a u crkvi sv. Ane upriličeno je čašćenje relikvija blaženog Ivana Merza.
Dolazak na Srđ bio je trenutak velike radosti, osobito zbog Milice i Kristijana, koji su prošli cijelu rutu i svih 75 dana hodočašća. Uz pjesmu, molitvu i čestitke, hodočasnici su zahvalili Bogu na snazi i ustrajnosti koje su ih pratile tijekom cijeloga puta.
Posjet Muzeju Domovinskog rata u tvrđavi Imperijal je već tradicionalna postaja hodočašća gdje hodočasnici imaju priliku čuti svjedočanstva hrvatskih branitelja. Njihova sjećanja na obranu Dubrovnika, osobito na teške događaje 6. prosinca 1991. godine, podsjetila su sve prisutne na hrabrost, žrtvu i odlučnost branitelja. Riječi podrške hodočašću i poruka da sudionici „čine pravu stvar“ bile su snažno ohrabrenje svim hodočasnicima.
Nakon silaska Križnim putem, uz molitvu žalosnih otajstava, hodočasnici su nastavili prema Gružu i crkvi sv. Križa, gdje su ih dočekali svećenici i brojni župljani. U procesiji s isusovcima i vjernicima krenuli su prema dubrovačkoj katedrali, a potom i na Stradun. Pjesma i molitva ispunile su dubrovačke ulice, a prolazak hodočasnika kroz mnoštvo ljudi na Stradunu bio je jedan od najupečatljivijih trenutaka završnog dana.
Vrhunac završetka hodočašća bilo je svečano euharistijsko slavlje u dubrovačkoj katedrali, koje je predvodio isusovački provincijal p. Sebastijan Šujević, uz domaćeg župnika don Marina Lučića i braću isusovce. Nakon mise hodočasnici su imali priliku častiti relikvije blaženog Ivana Merza i posjetiti katedralnu riznicu s brojnim relikvijama svetaca. Dan je zaključen zajedničkom večerom i druženjem u Biskupskoj palači, u ozračju zahvalnosti, radosti i zajedništva.
Završetak na Srđu i u Dubrovniku bio je kruna višemjesečnih priprema i 75 dana ustrajnog hoda, ali i potvrda da se istinsko svjedočanstvo vjere ne završava dolaskom na cilj. Ono nastavlja živjeti u srcima sudionika i svima koje su na putu susreli.

Hodočašće koje mijenja čovjeka

Marijanski zavjet za Domovinu mnogo je više od prijeđenih kilometara. To je svakodnevna škola molitve, povjerenja, strpljivosti, zahvalnosti i služenja. Na putu se dijele umor i radost, pjesma i tišina, osobne nakane i zajedničke molitve. Svaki susret postaje prilika za ohrabrenje, a svaki korak prilika da se vlastite brige i nade prikažu za dobro drugih.
Hodočasnici su tijekom puta svjedočili kako se među ljudima različitih generacija rađa posebno zajedništvo. Mladi, obitelji, branitelji, svećenici, redovnici, vjernici iz Hrvatske i inozemstva postajali su dio jedne velike duhovne obitelji. Njihov hod povezivao je mjesta bogate vjerske i domovinske povijesti, ali prije svega ljude koji žele moliti, zahvaljivati i graditi budućnost oslonjenu na vjeru, ljubav i međusobno poštovanje.
Zahvalni smo svima koji su nas pratili molitvom, primali u svoje domove, župe i zajednice, pomagali u organizaciji te svojim vremenom, trudom i velikodušnošću omogućili provedbu ovogodišnjeg hodočašća. Posebnu zahvalnost upućujemo svim domaćinima, volonterima, svećenicima, hrvatskim braniteljima, policijskim službenicima i svim dobročiniteljima koji su svojim sudjelovanjem obogatili ovaj zavjetni put.
Zahvaljujemo Bogu na svakom prijeđenom koraku, na snazi koja nas je pratila, na ljudima koje smo susreli i na svim milostima koje smo primili. Zahvaljujemo Blaženoj Djevici Mariji, Majci i Kraljici našega Zavjeta, te blaženom Ivanu Merzu na zagovoru i nadahnuću.

Zajedništvo koje se nastavlja – susret hodočasnika na Jordanovcu

Zahvalnost za 12. Zavjetno hodočašće željeli smo iskazati još jednom u zajedništvu u Gospinoj crkvi. Na Jordanovcu, u Župi Bezgrešnog Srca Marijina, održan je susret hodočasnika na kojem su sudjelovali hodočasnici  iz različitih krajeva Hrvatske.

Nakon okupljanja, hodočasnicima koji su ispunili svoj zavjet uručene su diplome, a koordinatorima i najaktivnijim volonterima zahvalnice za njihov nesebičan doprinos. Središnji dio susreta bila je sveta misa zahvalnica koju je predvodio p. Mandurić, nakon koje je uslijedilo zajedničko druženje.

Kroz svjedočanstva, ankete i razgovor sudionici su se prisjetili hodočasničkih iskustava i promišljali o važnosti zahvalnosti, prihvaćanja i služenja. P. Mandurić istaknuo je važnost doprinosa svakog pojedinca, predstavio rad udruge i planove za daljnje djelovanje te potaknuo okupljene na aktivnije uključivanje u život zajednice.

Susret je bio prilika za razmjenu iskustava, jačanje međusobnih veza i nastavak zajedništva koje se razvijalo tijekom hodočašća. Zahvaljujemo svima koji su svojim dolaskom i služenjem obogatili ovaj susret.

Marijanski zavjet za Domovinu nije samo hodočašće, nego svjedočanstvo vjere, zajedništva i ljubavi prema Domovini koje nastavlja živjeti i nakon posljednjeg koraka. Milošću Božjom, idemo dalje – do novih susreta i hodočašća!