Knjiga dojmova 2016. Gospić – Podlapača

E tako. Ako duže hodaš, ako si na cesti danima, s vremenom zaboraviš što je točno gdje i kada i zašto bilo i kako se dogodilo.  Ali svatko ima neki svoj dan na Marijanskom zavjetu koji nikada, nikada neće zaboraviti. Dan koji spremiš nekako s unutarnje strane kapka i vidiš ga svaki put kada trepneš. Dan o kojem poslije pričaš i pričaš i znaš, osjećaš da ljudi ne razumiju. Nitko osim onih osam kojih je hodalo od Gospića do Podlapače 22. srpnja 2016.

Iz Knjige dojmova:

Doručak kod župnika u 6:30, blagoslov i pokret u 7. I odmah- katastrofalna pogreška 🙂 jedno pogrešno okretanje i lutanje po šikari, pa nam je za put do Ličkog Osika, koji smo dan prije prešli za sat, danas trebalo tri sata.

(Krešo)

Grdo…

(Jeronim)

Ispalo je da župnikove odlične upute i nisu bile tako odlične. Ali sve što nas ne ubije, mi ponovimo. Recimo danas nas nije ubilo, ali umalo. Smješteni smo u Lovački dom u Podlapači, gdje nas je primio predsjednik Lovačkog društva. Pero i Manda su ženama i Tomi dali odličnu večeru. 🙂

NAKANE DANAŠNJE HODAJUĆE KRUNICE
1) Za hrvatske branitelje koji su digli ruku na sebe
2) Za nas osmero, da nam udijeli snage da prevladamo svaki izazov i omogući nam više kilometara
3) Za svećenike, nova zvanja, našeg kardinala i papu
4) Za sve dobre ljude – da nikad ne odustanu bez obzira što im stane na put
5) Da znamo ljubiti Boga svim srcem, dušom i umom
6) Za duše u čistilištu, osobito one za koje nitko ne moli

K

Evo i mene. Danas je bilo svega, osim kiše (nije nam ni trebala, ipak je bilo 35 C). Svih osmero smo došli.

Čudni su putevi naši. Što je moglo poć’ po zlu, pogađajte dalje…. Jedino je krunica išla po planu (nakane je valjda Kata zapisala). Misao dana je, kaže Krešo, jedna stara planinarska, nakon svake nizbrdice ide uzbrdica, ali nakon svake uzbrdice, ne mora doći nizbrdica. Naravno da je tako bilo! Sve do šumskog puta. S tim da sam ja više šume vidio u Zagrebu. I sve to uz jednu lijepu temperaturu. Uglavnom, jedna lijepa dionica (rekao bih najteža dosada). Nećemo kriviti nikoga, ali ne treba slušati domaće ljude (osim ako nisu s nama u koloni). Preporučam svakome ovu dionicu, ali ja sam cijelo vrijeme ponavljao refren: neću se vratit nikada. Barem ne ovom rutom. Utjeha, čuo sam da postoji dosta kraći put, tako da se možda ipak vratim pa ćemo opet nešto napisati.

Moja nakana je bila: omogući nam što više kilometara (Naravno, ne u jednom danu. Očito se nisam razumio s Njim). Sve u svemu, mnogi izazovi, tko zna tko nam je sve podmetao nogu, ali smo uz Marijin zagovor sretno stigli do cilja i sutra radosno krećemo dalje prema Udbini. Lijepi pozdrav i svako dobro!

(Jeronim)