Iskustvo potječe iz desete etape puta, na dionici Široki Brijeg – Mostar.
Jedno od najdragocjenijih iskustava hodočašća zasigurno je – šutnja. Kada utihnemo, u nama se počinje razotkrivati ono što živimo, ono na što smo usmjereni pa i ono što još nismo riješili. Promatrajući što se u nama događa u tišini, otkrivamo mnogo o sebi. Cilj je pronaći Boga upravo u toj tišini – i ostati prisutan u njoj. Vidjeti kako nas susreće i kako nas mijenja. Po učinku koji taj susret ostavlja, znamo – bio je tu.
Kad spoznamo kako Bog djeluje u nama i po nama, s drugačijim licem dolazimo drugima. I današnji dan obilježili su obogaćujući susreti. Obitelji Dragana i Veronike Bogdan te Franje i Marije Zovko rado su nas primile i okrijepile na našem putu. A put od Širokog Brijega bio je ispunjujući – i za tijelo i za dušu.
Posebno nas je dotaknuo posjet Groblju mira na Bilima. Tamo smo molili za pokojne, u čiju su čast ti križevi i podignuti, ali i za one koji su počinili zločine nad njima. Upravo je to bit Marijanskog zavjeta za Domovinu – moliti za nju i za sve ljude koji u njoj žive, kako bi mir zavladao među ljudima, ali i u ljudima.
Na putu nas je posebno ganula jedna obitelj koja je, prolazeći u suprotnom smjeru, odlučila vratiti se i donijeti nam vodu.
U Mostaru nas je dočekao fra Svetozar Kraljević u studentskom domu Dompes, pobrinuvši se da ne ostanemo praznog želuca nakon dugog dana i hoda. U katedrali Marije Majke Crkve nas je dočekao predivan prizor – mnoštvo vjernika okupljenih na svetu misu i čašćenje relikvija našeg blaženika.
Dan smo zaključili magis krugom – kako sve ono što smo tijekom dana primili ne bi bilo uzaludno već palo na plodno tlo.