p. Mislav Skelin svakog hodočašća odabere temu koju će zajedno sa hodočasnicima proći kroz dane hoda. Ove godine s hodočasnicima je razmišljao o životu Marice Stanković čitajući dijelove knjige ” Godine teške i bolne” u kojoj se opisuju dani Marice Stanković u požeškom zatvoru.
Uvodnu misao p. Mislava Skelina možete poslušati OVDJE
Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:
Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i
srca stavi stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim
radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je
godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i
nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…
Prvi dio
Prvi travnja 1948. godine bio je lijep, svjež, sunčan. Koliko se šala, koliko smješica, koliko prevara izmijenilo taj dan u smijehu i radosti. Ali za nas taj dan nije bio smiješan. Noćas je nas 13 žena dopraćeno iz zagrebačkih uza u Petrinjskoj ulici i nakon vožnje kroz cijelu noć sad nas evo predaju u Kazneno popravni dom u Požegi.
“Dom!” Da li ta bijela, velika kuća, s visokim zidom, produženim s nekoliko redova žica, s bunkerima na sva četiri ugla, gdje se stalno izmjenjuje straža, da li ta kuća zaslužuje naslov “Dom”? Dom je nešto srdačno, toplo, obiteljsko! A ovdje zid, žica, bunkeri! A što je tek unutra? Uostalom, vidjet ćemo!
Dok je naša straža, koja nas je pratila iz Zagreba, tražila pred kapijom logora (to mu je pravo ime) neke dokumente, mi smo sve sasvim zanijemile. Kraj mene su stajale Nevenka Šarin i Emilija Hlavaček. Zajedno smo suđene, zajedno smo u Požegu došle. Bilo je između nas trinaest još nekoliko pristojnih gospođa, suđenih zbog političkih delikata, a bilo je i nekoliko prostitutki i kradljivki. Cijelim putem do Požege pravile su nam kojekakve neprilike, ali pred kapijom “Doma” i one su ušutjele. Među političarkama bila je i neka Maca Šimunović, suđena na 12 godina. Pred nekoliko mjeseci pobjegla je iz Požege, ali na granici FNRJ je uhvaćena i dovedena s nama natrag. Ona je plakala, suze su joj se samo
sklizale niz obraze, jer znala je što je čeka. 14 dana okova najmanje, a tko zna koliko još samice. I moje su oči bile pune suza. U istražnom zatvoru i na sudu držala sam se hrabro jer sam željela samo jedno: da naša skupina sačuva na suđenju dostojanstvo. Ali što se više približavalo vrijeme odlaska u Požegu, moja je hrabrost bivala sve manja. Osjećala sam da me u Požegi čeka nešto strašno.
Napokon, zašto sam ja suđena? Što sam učinila? Moja je jedina krivnja u tome što vjerujem i što sam čuvala vjeru u
dušama drugih. Ali nije sad vrijeme za takve rasprave sa samom sobom. Napokon se kapija otvori, a milicajci nas predadoše miliciji Doma, koja nas skupa s našom prtljagom smjesti pred zgradom uprave. Bila je to mala zgrada od crvenkaste opeke, iz koje se dobro vidio cijeli prostor ili cijeli krug.
Kapija se zatvorila za nama. Ne, nikada više neću vidjeti svoga doma. Nikada više neću doći među svoje. Nikada se više neću nasmijati, jer iza ove kapije sigurno se nitko ne smije. A sunce se s neba jednako smije kao da se ništa nije dogodilo. Proljeće buji i život s njim, a ja ovdje. Zašto? Zašto? Suđena na 5 godina zatvora s prisilnim radom. Zašto?
Bilo je već oko 9 sati, i kažnjenice su već davno otišle na svoje poslove. Tek u neposrednoj našoj blizini, među povrćem, jedan duboko sagnuti lik u sivom kažnjeničkom ruhu pridigao se malo, da nas bolje vidi.
No brzo se je opet sagnuo. Vrijeme je prolazilo. Pokatkad je koje znatiželjno lice provirilo kroz prozor
uprave i odmjerivši nas temeljito povuklo se natrag. Došla je i koja milicajka, znatiželjno uprla u nas oči i
zaustavila se na Maci Šimunović:
“A to si ti? Kako si mogla misliti da ćeš neopazice proći? Narodna vlast svakoga pronađe.”
I tad bi jedna milicajka dozvala drugu. Opet se čulo čuđenje: “Ti si mislila nama uteći? Toga nema, tko bi
nama utekao.”
Među ostalima došao je Macu promatrati i komandir Štef. Čudna pojava! Sitan, malen, kao djevojka, a
lice smežurano kao u eunuha. Čula sam kasnije, da je taj milicajac još pred nekoliko godina bio djevojka
Štefa, a eto, sad je momak. Navodno, posljedica neke operacije. Eto, i takvih čuvara je bilo u KPD-u. ^
“Ha, ti si ta ptičica”, rigao je Štef prema Maci. “Dolijala si! Stavit ću te tamo, gdje nema sunca ni
mjeseca.”
Macu su i opet oblile suze. Znala je da joj se nešto teško sprema. I stvarno, bila je u okovima, ali ne kroz
čitav uobičajeni rok. Snašla se i te kako snašla, ali o tome poslije. Na ulazu u logor nismo ni sanjale da
takvih mogućnosti može biti.
Prvi naš dojam u KPD-u bio je vrlo slab. A postao je još gori, kad se je sivi lik žene među povrćem malo
pridigao i kad je bio sasvim blizu nas, upita:
“Odakle ste?” “Iz Zagreba.”
“Baš iz samoga Zagreba?” “Da!”
“Sirote! Sirote, jer ste došle ovamo. Ova je kuća – strašna kuća i teško onome tko u nju uđe.”
Tad se je plašljivo povukla dalje od nas i sagnula se još dublje, da ne bi tko zapazio kako s nama
razgovara. I opet smo čekale dugo. Bilo nam je već pomalo i dosadno, jer nismo imale kamo sjesti, a
dvorištem logora nije nitko prolazio.
Negdje oko 11 sati došle su napokon tri milicajke da nam pregledaju stvari. Mene je pregledavala Ljuba
Čorić. Sigurno joj nije bilo više od 18 godina. Imala je lijep stas, vrlo lijepu kosu, ljepušasto lice; da,
ljepušasto kad ne bi bilo ružne bore oko ustiju. Ta je bora davala tom licu grubi i prerano zreli izraz koji je
brisao svu dražest mladosti. Pred tim izrazom nestajao je i skladni lik i lijepa kosa, i ugodno lice; ostajala
je samo ta ružna bora oko ustiju i opori glas, koji je u razgovoru s logorašicama prolazio cijelu skalu
grubosti.
Ljuba je grozničavo pregledavala moje stvari. Kod svakoga boljega komada zaustavljala se upitno, a kad
je naišla na Sveto pismo na njemačkom jeziku, bora oko njezinih usana postala je još odvratnija.
“Što će ti to”, dreknula je, razderala knjigu i bacila je k zidu, gdje su već ležale pobacane stvari drugih
logorašica. Tu je bilo zrcala, škara, nožića, knjiga, molitvenika, svetih sličica, medaljica i si. To posljednje
bacale su se s naročitom nasladom. Dogodilo se kadgod da su po tome i gazile uz glasne prosvjede
logorašica. Kod osobne premetačine skidali su se i lančići s križićem s vrata. Ovaj puta su to valjda
milicajke zaboravile. Ta napokon se ionako morao sav nakit predati, samo što se ostalo čuvalo na upravi
do izlaska iz logora, a križići, medaljice kao i sve ostale nabožne stvari svršavale su negdje na tavanu.
Milicajke su to smatrale najboljom lovinom. Kad je pretres bio gotov, odvele su nas milicajke u
karantenu. Za nas je to bila doista teška prvoaprilska šala.
Na prostranom krugu između uprave i velike bijele stambene zgrade poredalo se pet baraka za stanovanje,
a na kraju kruga bilo je još nekoliko baraka, u kojima je bila prostorija za priredbe, škola, razne radionice,
knjižnica i kantina. Karantena je također bila u baraki broj 3, i kad smo prešle njezin prag imale smo što
vidjeti. Oko 90 žena sa svom svojom prtljagom smjestilo se na podu ne baš velike sobe. Svaka je imala
tek toliko mjesta da je mogla leći, ali u skvrčenom položaju. Kad je nas 13 ušlo, trebalo je za nas naći
mjesta, ali gdje? Sve je bilo tako zauzeto kovčezima, naprtnjačama, pokrivačima, raznim zavežljajima,
kutijama. Nigdje pedlja mjesta, a mi smo tri htjele još biti i zajedno.
Nekako, tek nekako, uhvatile smo toliko mjesta da smo si mogle odložiti stvari, a druge su se morale još više stisnuti. Nekoliko noći bilo je strašno. Ni mrvice mjesta između pojedinih ležaja na kojima se više čučalo nego ležalo.
U sobi je teško zaudaralo. Bilo je tu toliko čudnih mirisa od neopranih nogu, od zamazanog rublja, od
prostog duhana, od kojekakvih sumnjivih bolesti, da nisi znala što ćeš. A kad je koja žena htjela na zahod,
možete si predstaviti kako je bilo. Svjetlo se nije smjelo paliti, i ona je, tražeći sebi put do predsoblja
budila žene, jer bi im nehotice stala u mraku na nogu, na trbuh, na glavu. Psovke i kletve prolamale su se
kroz noć i trebalo je dugo dok se žene smire. A u predsoblju zapravo i nije bio zahod, već kibla koja se
punila cijelu noć, pa bi koji put i procurila, i mokraća se u sitnim ili širokim mlazovima slijevala iz nje po
predsoblju, a kadgod je ispod vrata stigla i do ležaja žena. Trebalo je dugo dok bi se žene nakon takvih
noćnih avantura smirile.
Iza nekoliko dana otišlo je nekoliko žena, i tad smo dobile bolja mjesta, ali nas je još uvijek bilo oko 80.
Naša je mala skupina imala nekih privilegija kod “sobnog starješine”, jer smo slovile kao otmjeniji trio.
“Sobna” je bila vrlo lijepa djevojka iz Podravine. Bila je u partizanima, a suđena radi čedomorstva. Meni
nikako nije išlo u glavu da partizanka može biti čedomorka. No poslije sam se privikla na to, jer su to bile
obične pojave. Odmah prvu večer održala je sobna tom mnoštvu žena u karanteni političko predavanje.
Bilo je to zapravo tumačenje kućnoga reda. Kućni red, potpisan po ministru unutrašnjih poslova
Aleksandru Rankoviću, imao je mnogo paragrafa i, kako sam čula, nekada se učio naizust, ali u naše
vrijeme glavno da se znao neki dodatak, koji se ponavljao svaku večer. Kažem dodatak, jer badava smo u
potpisanom kućnom redu tražile nešto slično. O čemu se zapravo radilo?
“Najvažnije je”, govorila je Ružica, “da naučite pozdravljati u Domu i to ovim redom: svakog milicajca,
milicajku, činovnika i namještenika stajanjem u stavu ‘mirno’ i lakim naklonom glave. Isto tako se
pozdravlja i gđa referent za kulturni rad (preodgojiteljica u Domu) i svi ostali rukovodioci, a to je
zamjenica upravnika drugarica Milica, referentica rada Dara, referentica za zdravstvo Ana i još neke
osobe. Samo, kad njih pozdravljaš moraš malo dulje stajati i čekati da prođu kraj tebe.”
Bez obzira na to što je Ružica govorila vrlo nevješto, primitivno, sam sadržaj bio je za nas zaprepašćujući.
Mi smo očekivale da ćemo morati pozdravljati, ali da će to biti obični – građanski pozdrav. Ali ovo? No
to još nije sve!
‘Ako sretneš druga upravnika na krugu ili bilo gdje, imaš stajati u stavu ‘mirno’ već pet metara prije nego
dođe do tebe i moraš se čelom okrenuti za njim prema pravcu u kojem se on kreće i ne smiješ proslijediti
put, dok se on dostatno ne udalji ili ti ne kaže da ideš dalje. Ako drug upravnik ulazi na krug za vrijeme
šetnje, tad se čitava kolona žena, koja šeće, mora zaustaviti i okrenuti čelom prema njemu, dok ne
zamakne.”
“Mora li to ozbiljno tako biti?”, pitala je jedna začuđena logorašica.
“Mora, i svaki se prekršaj kažnjava.”
Dakle, tako! U demokratskoj zemlji. Činilo nam se to smiješno, strahovito smiješno. Ali još je bio
smješniji sam susret s njim, s upravnikom.
Zvao se Jovan Radić, Srbin iz Knina. Drugi i treći razred gimnazije završavao je upravo onda, kad je
došao za upravitelja u Požegu. Bio je srednje visine, vitak s pravilnim licem dalmatinskog pravoslavca, s
čvrstom crnom kosom i oštrim crnim očima. Teško onoj osuđenici na kojoj su se te oči s mržnjom
zaustavile. Ali još je nešto bilo u tome licu, što mu je na trenutke davalo zvjerski izraz. Bile su to uske,
čvrsto stisnute i podrugljive usne i veliki zdravi bijeli zubi. Kad bi Jovan Radić stao stiskati usne i kad bi
iskesio zube kao oštar pas, tad se znalo, oluja će se survati na logor, na logorašice uopće ili na koju sirotu
posebno.
Dakle, kad bi se upravnik pojavio negdje na krugu, nastali bi najneumjesniji prizori koji su strahovito
ponižavali svaku logorašicu koja je iole mislila. Gdjegod logorašica bila, u kakvu god poslu, makar ne
znam s čime u rukama, moralo se stati, ukočiti se, pete skupa, prsti razdaleko, ruke čvrsto uz tijelo,
uporno gledati u njegove oči, a kad je on već blizu, naklon glavom. Kadgod je Jovan Radić takav pozdrav
milostivo prekinuo s: “Prođi”, i tad se moglo mirno naprijed. A kadgod je Jovan Radić dignuo glavu, kao
da ne vidi jadne osuđenice koja se sva ukočila od straha i bojazni, od stida i srama pred drugima i pred samom sobom.
I tako je stajala ukočeno i kad je odmaknuo od nje već nekoliko koraka. Teško njoj ako se prije vremena maknula, jer Jovan Radić bi se znao okrenuti, i ako je vidio da se osuđenica prije reda maknula, tad je zarežao: “A tko ti je dozvolio da se mičeš? Tri dana samice.” Ili. ako je bio malo blaže volje, slijedilo je: “Stoj ravno! Što se naguravaš!”
Kad bi se u nedjelju, u vrijeme šetnje, pojavio Jovan Radić na ulaznoj ili sporednoj kapiji, tad je to cijelo mnoštvo žena – na jednoj šetnji njih oko 500 – razdijeljeno po sobnim skupinama, u četveroredu, s rukama na leđima, zastalo, ukočilo se, opružilo ruke, ponizno sagnulo glave kao paščad i čekalo da upravnik samo prođe pokraj tih snuždenih, izgladnjelih i bolesnih patnica. Da prođe s visoko uzdignutom glavom, kao da pijucka na sav jad duša u sivim kažnjeničkim odorama, ali u stalnoj udaljenosti, da se on ne bi zaprljao.
Zašto “Upravnik-sunce”? Jer me je uvijek njegova pojava i njegovo držanje podsjećalo na Luja XIV. – leroi du soleil. Samo s tom razlikom što se Lujevo lice bar kadgod milostivo spuštalo k podanicima, a Jovan Radić nije znao za smiješak, za prijaznu riječ. Ne, Njegovo Veličanstvo “Upravnik-sunce” Jovan Radić znao je samo za psovke, pogrde, ruganje, ironiju i to je bilo sve! Ipak, Luj XIV. živio je u feudalno doba, a mi, vele, gradimo socijalizam!
Eto, tako je bilo u moje doba, a prije mene još gore. Ako su žene, kad su se srele s njim, nosile vodu, kruh, ciglu, cvijeće, sve se moralo baciti na pod, jer ništa nije smjelo biti u rukama kad “Upravnik-sunce” prolazi.
Međutim, malo sam preuranila, bit će još dana da sretnem Jovana Radića. Još sam u karanteni. Nakon smještanja na podu karantene trebalo je na upravi dati osobne podatke, otiske prstiju, prijaviti adrese za dopisivanje i pakete i na kraju – učiti kućni red. Ipak sam već prvih dana upoznala dvije članice Uprave.
Jednoga poslijepodneva, upravo sam se vraćala s Uprave nakon davanja otiska prstiju i pregledavala svoje zamazane ruke, srela sam pred karantenom dvije žene. Ne znajući tko su nisam ih pozdravila, pa se mlađa izdere na mene: Što je, babo?” To je bio omiljeli logorski naziv za žene, a pogotovo je bio drag, kad je dolazio iz usta Dare Bursač.
Bila je to koštunjava, vrlo visoka ženska, s muškim licem, velikim orlovskim nosom i razbojničkim pogledom. Nosila je sasvim ženske haljine i dugu kosu, ali svaki njezin pokret bio je sasvim muški. Četiri godine života u šumi ostavile su težak trag na toj ženi, koju su moje kolegice u karanteni nazvale “Jastrebov kljun”. Bila je referent rada, dakle vrlo uplivna i odlučujuća žena. Tada nisam ni slutila da ću se jednom s njom sresti u pitanju koje će me odvesti ravno u “izolaciju” među “gubavce”.
S Darom u društvu bila je i jedna postarija žena, skoro stara, energičnog i čvrstog držanja, premda sijede glave i upalih tamnih očiju, koje su kao i Darine gledale mračno i mrko. Bila je to “gospođa referent” kako ju je cijeli logor zvao, Ružica Devčić, preodgojitelj logora. To je bio moj prvi susret s te dvije žene, s kojima neću nikada u logoru pobliže razgovarati, ali koje će, pogotovo druga, ipak odigrati znatnu ulogu u mom logoraškom životu.
Inače sam se kroz 3 tjedna karantene pomalo priučavala na logoraški život. Na rano ustajanje, na pranje u
drvenoj kućici, koja nije bila u mogućnosti primiti tolike žene najednom, na upotrebu logoraškog zahoda.
Zahod je bio vrlo važna točka u logoraškom životu. Za ispražnjivanje crijeva služila je preko dana kibla u
predsoblju naše nastambe. Tu su kiblu redari praznili ujutro i navečer, kad se karantena otvarala. Dakako
da je kibla bila često tako puna da se je izmet izlijevao niz njezine rubove.
Ali ujutro rano, uz umivanje, žene su išle u zahod kraj praonice. Sve je to bilo pod jednim krovom, a nužda se morala vršiti s još dvije kolegice, na drvenim daskama koje su bile redovito mokre i koje nitko nije mogao ničim pobrisati prije ili poslije uporabe. A pred vratima te uredbe koja je imala dolje veliku jamu, čekali su veliki repovi žena, te ako sve ne bi bilo obavljeno u najvećoj brzini, čuli su se izvana glasovi: “Što radiš? Žuri se! Trebaš li škare da prerežeš?… Da li rađaš?…” I tako si i na tom mjestu, kao i svagdje, bio upravo divljački gonjen.
Da i ne govorimo o tom, kako se u godini 1948. i 1949., u poretku koji se je proglašavao progresivnim, čistila zahodska jama. Žene, određene za to, morale su silaziti u samu jamu, do gležanja zagaziti u izmetine, grabiti ih u kante i izlijevati. Nisu samo noge i ruke tih žena bile “parfimirane” zahodskim blatom, već je ono prskalo po njihovu licu, odijelu, zašlo u sve nabore odijela i sve pore kože, da su se žene same sebi gadile.
Ali kud sam ja to opet odlutala? Zapravo i nisam, jer na sve to se treba priučavati u logoru. A onda i na jednosatnu šetnju po “krugu”, uvijek u istom uskom krugu da ti se sve već vrtjelo u glavi, na zatvorena vrata naše nastambe, na stajanje u repu za jelo, na milozvučne glasove milicajki, a napose na onaj umiljati “ti babo!”.
Za vrijeme boravka u karanteni vidjela sam gotovo sve logorašice koje sam na slobodi poznavala. Došle su i iz baraka i iz zgrade u kojoj je bio još stroži poredak i iz koje se u baraku prelazilo s mnogo poteškoća.
Neću zaboraviti kako su jednoga jutra dotrčale preko kruga do naše praonice Verica Vincijanović, Olga Ugarković i Vera Augustin. Bile su sve zajapurene od trčanja i straha, objesile mi se oko vrata, tepale toliko dragih riječi, kad se začuo glas milicajke Ljube Čorić. Negdje je vrebala iz kuta, ali nije ih vidjela, i one su zaokruživši sve barake, ipak na vrijeme iza njezinih leđa ušle u svoju zgradu.
Bilo je i takvih logorašica, s kojima sam se mogla vidjeti tek kroz rešetke prozora za vrijeme šetnje. Bile su to zatočenice u tzv. “Rebeki”. To je zapravo bio neki disciplinski zatvor u koji su ulazile logorašice ili nakon kakvoga prijestupa ili jer su negativno djelovale na ostale. Iz prozora bivše kupaonice u drugom katu gledale su na nas za vrijeme šetnje Marija Maržić, Kaja Pereković, Miljenka Herceg, Darinka Badanjek, Đurđa Kilijan, i tolike druge drage djevojke. Ja sam sa strahom i zebnjom gledala u njihove likove, žalila ih, a da nisam ni slutila kako ću brzo biti među njima.
Već prve dane moga boravka u karanteni odvukli su, mimo svih propisa, u krojačku sobu Nevenku i Emiliju. Ostala sam sama i bilo mi je tako teško da mi se činilo kako sam odijeljena od sviju. Ali našla se čestita seljačka žena Jagica Mravec koja me je prigrlila, spavala sa mnom i brinula se za me, jer ja sam još uvijek bila jako nespretna i nisam se znala snaći u najjednostavnijim dnevnim potrebama. Kako se u karanteni pojavio tifus, morali smo produljiti još dva tjedna u karantenskoj baraci. Među oboljelima bila je i Anica Lucijanović, moja logoraška “seka”. Poznate smo odavno, nismo se vidjele godinama, i eto, gdje smo se našle.
Produljenjem života u karanteni prilično sam upoznala logoraški život. Za vrijeme boravka u karanteni žene nisu radile, a nismo ni morale nositi logoraško odijelo. Upoznala sam, bar iz daleka, i rukovodioce i milicajke. Od svih policajaca i komandira najviše nas je zabavljao komandir Štef. Žene su govorile, da je žensko-muško i poradi toga pravilo se dosta dosjetki na njegov račun. Štef je naime, kako sam već spomenula još nedavno bio Štefa. Dakle, pravo čudovište, igra prirode. Navodno je bio dosta bistar, ali u postupku prema ženama nehuman, grub, nemoguć.
Već pod kraj petoga tjedna znala je svaka logorašica u koju će nastambu, samo za mene se nije znalo. Sve
je nekako bilo misteriozno. Bojala sam se, da me ne otpreme u disciplinski. Ipak nije bilo tako. Još na
ulazu u Dom zatražile smo Nevenka i ja da nas dodijele u nastambu časnih sestara, jer i mi pripadamo
jednome redu. Kad je potvrda o tome stigla i od Vjerske komisije u Zagrebu, dva dana nakon što su sve
moje suputnice i supatnice, među kojima je bilo i ubojica, i kradljivki, i skitnica, i prostitutki,
porazmještane po sobama, odveli su i mene u sobu časnih sestara, gdje me je osim jedanaest redovnica
čekala i moja Nevenka.
[1] Riječ je o Mariji Maržić, Dubrovkinji, s kojom je Marica zajedno robovala. Marija je bila osuđena na 7 godina zbog svoga odgojnog i uljudbenog djelovanja u organizaciji ustaške mladeži. Zanimljivo je da u zaključnom tekstu Marica ističe razliku između svoga i Marijinog rodoljublja. Mariju naziva nacionalistkinjom, a za sebe ističe da to nije, premda Hrvatsku voli do krvi i suza. Očito Marica nacionalizmom naziva ono rodoljublje koje je upravo u doba Drugog svjetskog rata, zacijelo pod snažnim utjecajem nacizma, domovinu i narod uzdizalo iznad svega. Marici je već tada jasno da je domovina svetinja ali ne božanstvo. Marija, premda očito vjerna katolkinja, zacijelo je spadala među one kojima ta razlika još nije bila očita.
Drugi dio
Žene, koje su stanovale sa mnom u sobi, radile su na ekonomiji, prema tome nisam s njima imala nikakvih dodirnih točaka. Ipak sam u strahu pogledavala i gore i dolje, i desno i lijevo da otkrijem koja me od njih pazi i koja o meni izvješćuje. Taj sustav uhođenja i izvješćivanja nije bio star, počeo se razvijati prije nego što sam ja došla u logor. Upravniku Radiću dodijeljena su dva pomoćnika i zapravo udbaši Fumić i Anđelić i oni su bili oko i uho logora. Oni su stali postavljati mrežu uhodavanja, koja će se kasnije nepodnošljivo razviti i obuhvatiti sve. Ali ja sam već i sada instinktivno osjećala da sam u toj mreži, da sam među osobama logora koje su naročito pažene i nadgledane.
Vidjela sam to i po ponašanju milicije. Osim opće brutalnosti, kojom su milicajke susretale manje više svaku logorašicu, prema “izabranima” pokazivale su još posebnu antipatiju i odvratnost. Gdje god sam se pokazala, svaka se usudila režati na mene. Ako sam s kojom logorašicom razgovarala, već je s kojega kuta zadrečala na me milicajka, a najviše Manda Župan. Ona je kao Hrvatica valjda htjela pokazati, da je “ortodoksna”. Druge su me zvale Stankovićka, ili stara, ili časna, jer su mnogi nakon našega boravka u sobici časnih sestara mislili da smo Nevenka i ja časne, ali Manda Župan me uvijek oslovljavala sa “ti babo”. Milicajka Leposava odnosila se prema meni prezrivo, Ankica grubo, Milka Zorić lukavo, ne bi li što čula o meni, a to je svakako bilo važno za njezino napredovanje. No najviše me je mrzila Milica Lalić.
Ona je uopće mrzila žene, mrzio ih je i Jovan Radić. On, koji se, kako dobro informirani kažu, gledao pred ogledalom da svaki njegov pokret bude zapanjujući i zatravljujući, prezirao je žene prezirom primitivca, koji drži ženu bićem drugoga reda. Ali Milica Lalić i Dara Bursač mrzile su pakosno, đavolski. Nikad nije Milica Lalić prošla pokraj mene, a da se nije njezin pogled s ogavnošću okrenuo. Kao da sam strvina. Jednom, baš nekako u to vrijeme, rekla mi je, da sam “lupež”. I ta riječ spadala je u ljestvicu onih, poradi kojih sam toliko patila u logoru. Badava se govori: “Ne gledaj što ti se kaže, već tko kaže.” Mene su ti izrazi tako pogađali, ponizivali u meni čovjeka, da me i danas srsi prolaze.
No prijeđimo na moj posao u građevinskoj struci. Nosila sam na tragljama zemlju, cigle, crijep. Moram priznati da su mi majstori i žene išle na ruku. Kad su vidjeli da mi je taj posao pretežak, stavili su me da čistim cigle, vadim čavle i slično. Ti radovi nisu bili još normirani i išlo je nekako. Te godine bila je velika zima, no ja sam bila dobro odjevena. Kad su ti lakši radovi završeni a počeo pravi građevinski rad: nošenje betona, miješanje vapna, nošenje greda i slično, tad je moja znanica iz slobode Maja Kroupa nekako ishodila da sam s njom zajedno radila na planiranju. Žene su nosile zemlju, a ona i ja smo izravnavale neki nasip unutar kruga. Kad je to bilo gotovo, planirale smo veliku dvoranu u prizemlju novoga magazina.
U tome radu prošla je čitava zima. I po kiši, i po snijegu, i po blatu radile smo ovako, samo s tom razlikom, što sam ja, hvala mojim ukućanima, bila dobro odjevena i obuvena, a žene kojekako. K tome ženama se u poslu svašta događalo. Kad su nosile zemlju, nametale su si toliko koliko su mogle nositi. Gdjekoji milicajac, koji je kontrolirao rad, pustio ih je tako, a gdjekoji je upravo pomahnitao kad je vidio da na tragljama nije brdo zemlje.
Bacio bi traglje i nogama gazio na njima zemlju, samo da bude što teže nositi. Među tim asovima milicajskoga roda najstrašniji su bili Milorad i Bogdan. Oba neurastenici, potpuno neodgovorni u pojedinim momentima. Bogdan je čak pušku uperio na jednu ženu, ali ipak ga uprava nije smijenila. Uprava bi se zapravo morala stidjeti, da ima takve milicajce, ali ne! Oni su, iako bez razbora, kao životinje, imali ulogu, da oduče žene od “saboterstva”, dakle: posve preodgojna uloga.
Mene su odmah u početku proglasili slabim radnikom, pomalo i saboterom. Ali inače je bio mir. I kad sam premještena u sobu br. 6 u kojoj su u većini bile intelektualke, i onda je bio mir. Ja sam se, doduše, jako čuvala i bila sam vječno na oprezu, ali ipak! Zima do ranoga proljeća 1949. prošla je mirno. U sobi br. 6 provela sam i prvi Božić u logoru. Božićna borova grančica stigla je na vrijeme od kuće, a mojim supatnicama isto tako. Na Badnjak uvečer okitile smo svoje krevete grančicama, upalile kraj njih svjećice i darivale se međusobno. Bilo je tu dražesnih stvarčica napravljenih od niti, koja se dobivala iz vate pa i drugih kojekakvih sitnica. Kako smo civilno odijelo imale još uvijek kod sebe, to su logorašice parale i prekrajale kojekakve stare haljine, samo da bi svojim najbližima učinile kakav dar, koji rupčić, šal
ili slično. A bilo ih je, koje su imale i jaslice. Učinile su ih iz kartona. Seljačka djevojka Manda iz Davora imala je najljepše jaslice. Izrezane su bile iz jednoga staroga Glasnika Srca Isusova u koji su njezini ukućani umotali čvarke.
Ja sam u sobi br. 6 spavala sa Zlatom Rudić, dobrom i zlatnom Osječankom. Ona je svojom skrbi mnogo pridonijela da nam Badnjak bude lijep. Kad se u 9 sati ugasilo svjetlo, zapjevale smo tiho božićne pjesme. Mala peć u sredini sobe pucketala je veselo, a nas se nekoliko šćućurilo oko nje da pjevanjem razveselimo sve koje su već polijegale na svoje
siromašne ležaje.
U ožujku, upravo kad se snijeg stao topiti, pronašli su u ambulanti da imam visoki tlak i bila sam premještena u stalnu poštedu u zgradu. Kao i ono, kad sam ušla u baraku časnih sestara, mislila sam: sad ću imati mir. Nitko me više neće poslom mučiti. Tako sam mislila i kad sam ušla među poštedarke, slabe, bolesne i iscrpljene žene. A mene je srce vuklo među mlade, dinamične, pa makar se mučila s njima po blatnom terenu i na debelom snijegu. Međutim, moja karijera u građevinskoj struci nije još bila dovršena. Srest ću se ja još s njom. Pošteda je bila tek mali intermezzo.
U prizemnoj sobi, svijetloj i dosta velikoj, smjestilo se oko 80 žena. U visokim dvokatnim krevetima, uglavnom po tri na krevetu. Dobila sam krevet na prvom katu između dvije žene. Možete misliti, kakvo je to bilo spavanje. Zapravo sam cijele noći sjedila na krevetu. I po danu se u toj sobi čulo stenjanje, a po noći su tek učestali kojekakvi glasovi od tihih jecaja do gromoglasnog hrkanja.
Bilo je tu seljačkih žena, neke već pri kraju, s teškim bolestima srca, astmom, visokim tlakom i svim onim kompliciranim stanjima u koje žene ulaze iza 50. godine. Bilo je tu građanki, gospođa sa sijedim glavama i neobičnim živčanim bolestima. I Marija Radić, snaha Stjepana Radića, bila je ovdje. I gđa Zdenka Cvenić. Sa svojim ogromnim tijelom uvijek je ležala poslije škole i razmišljala o svojoj djeci. A kad je dobila pismo sa skladnim rukopisom svoje male Đene ili nezgrapnim rukopisom maloga Dinka, tad su preko njezinih tamnih očiju pošle suze. Bila je ovdje i Zorka Zubović, dobra i draga Zorka, mlada profesorica, kćerka zagrebačkoga advokata dr. Šafara. Pa Zorica Pavlinić, koju su svi zvali Campica. Ona je bila nekada članica Križarskog sestrinstva u Kustošiji, dobra djevojka, ali potpuno uništena. Njezin i
onako slabi vid u logoru je gotovo sasvim nestao, a uslijed nekoliko teških uzrujavanja u logoru izgubila je sposobnost hodanja. Dvije logorašice morale su je podupirati sa svake strane, a kad joj se stanje malo popravilo, opirala se na štap, duboko sagnuta. I medicinarka Maca Vincens bila je u tome odjeljenju.
Poštedarke nisu ništa radile. Većina njih nije imala smisla ni za čitanje. Seljačke žene molile su cijeli dan, a gradske su jadikovale i po stoti puta pripovijedale teškoće svojih života i gorki udes u ovom logoru. Sve su već bile gotovo po četiri godine u logoru kad sam ja došla među njih. Najviše se molila krunica. Bilo je u sobi i nešto molitvenika, ali vrlo malo, jer iza tolikih premetačina i nije moglo mnogo ostati. Pa i krunice su odnesene. Ali za njih lako. Žene su se snašle na razne načine. Napravile su si krunice od špage, a zrnca od posušenog kruha. Snaša Kata, tamo negdje od Bjelovara, “Grossa”, udovica iz Like, premetale su takve krunice cijeli dan. Ali bilo je i takvih momenata, kad su i takve žene izgubile hrabrost. Previše je to dugo trajalo, previše!
Najzanimljivija osoba u poštedi bila je Kata iz Zagorja. Mlada žena, ali neuravnotežena. Svašta je govorila, svašta buncala, ali nikome nije činila zla. Majka troje djece. Pripovijedala je o užasnom postupku na UDB-i. Tukli su je i zlostavljali i to je valjda ostavilo trag na njoj. Jednoga dana ušao je u poštedu Jovan Radić. Sve što je moglo, moralo je ustati, a one najnesposobnije bar su se pridigle. Kata ni makac sa svoga mjesta. To je bila velika povreda za Radića. Ne ustati. Ne dati mu čast. Ne pokloniti mu se.
“Šta se ti ne dižeš?” drekne Radić. “Zašto bih se ja digla? Šta vi imate sa mnom?”, i kod toga se malo ironično nasmije. To je bilo za Radića previše.
“Tri dana teškoga rada”, promrsi kroz zube i izađe, a komandiri za njim. Što će biti s Katom?… Za čas evo komandira natrag.
“Siđi dolje!” poviče na Katu visoka, tuberkulozna milicajka Milka Novković. Nije bila uvijek zla, ali nekad se i ona povampirila.
“Neću! Zašto?” odgovorila je Kata.
“Siđi dolje.” Ali Kata ni da se makne. Kleknula je i sjela na noge na krevetu prvog kata i gledala kako tri milicajke pred njom poskakuju.
“Siđi, tako ti ili ćeš vidjeti šta će biti.”
Tad skoči Leposava na krevet, ali Kata se i sad oprla. Nakon dužega hrvanja Leposava je konačno svali naglavce na zemlju. Kata padne i udari se i u onako smućenu glavu. Manda Župan bila je tu već s lancima. Omotaše ih oko Katinih ruku i odvukoše je.
Čitava je soba proplakala, tri kažnjenice su pale u nesvijest, a jecaji su se čuli još dugo. I meni se učini Kata, taj čas, kad su je milicajke vodile, nešto drugo nego Kata, obična seljačka žena i majka. U tom času učini mi se da je to Hrvatska koju kaljaju i blate pogane ruke i vode je svezanu i okovanu da joj sude. A ona ide bez riječi, smućena srca, smućene duše. Još dugo su se iz samice čuli Katini jauci. Jesu li je tukli? Zlostavljali? Tko će to znati? Kad se vratila u sobu tek je pokazivala ožiljke od okova i tad je zašutjela sasvim. I Hrvatska je zašutjela i šuti već dugo. Popljuvana, razderana, svezana, okovana.
Treći dio
Moglo bi se pomisliti, da je to koji uslužni kolega majstor, logoraš, ili možda čak koji dobri milicajac. Ni govora! Opće poznati i priznati logorski kavalir bio je sveti Josip. Cijeli ga je logor tako nazivao. Žene su se toliko pouzdavale u njegovu pomoć da im se činilo kao da ga vide kako šeće krugom s dobrim staračkim očima i štapom u ruci. A činio je taj starac čudesa u logoru. Da samo opišem dva koja sam ja doživjela. Bila sam onda u sobi poštede.
Šetale smo krugom u četveroredu. Bilo je zabranjeno da se osvrćemo na zgrade i nastambe na krugu, jer je bilo vrijeme rada. Upravo smo prolazile kraj tzv. “kule”, u kojoj je bila smještena ambulanta. S prozora I. kata mahne mi netko rukom, i ja se zapravo sasvim automatski nasmiješim. Gotovo u isti trenutak stvori se preda mnom milicajka Ljuba Čorić. Stankovićka, kome si se smijala u ambulanti?” “Nikome.”
“Lažeš! Vidjela sam, da se nekom smiješ.” A ja doista nisam znala, kome je išao moj smijeh. Znala sam samo to da je mahnula nečija ruka u I. katu, u sredini.
“Stankovićka, govori istinu.”
“Nemam šta kazati.”
Znala sam tko je Ljuba Čorić i da iz najmanje sitnice može nastati afera, raport, zabrane, samica. Ali neću valjda odati ubogu ženu kojoj ni ime ne znam jer joj nisam prepoznala lice. Međutim je Ljuba ušla u prizemlje ambulante i podigla paljbu. Jasno, da ondje nitko nije ništa znao, jer pozdrav je došao iz I. kata. Ljuba se vratila sva bijesna zbog neuspjelog istraživanja i opet me zaustavila na krugu. Komično i žalosno bilo je negdje vidjeti ženu u mojim godinama, sa sijedom kosom, omašnu i ošircku, kako u pozoru stoji nasred kruga, a pred njom filigranska pojava razdražene milicajke.
“Stankovićka, i opet ti kažem, govori istinu.” Ovo je već bilo previše, i ja stanem ponizno zazivati sv. Josipa u pomoć. “Nemam što kazati!”
“Tko je mahnuo iz ambulante?” “Ne znam.”
“Lažeš! Zapamtit ćeš ti to!”
No to je sad bilo dosta. Vratila sam se u stroj. Moje su me supatnice žalosno pogledavale jer znalo se da slijedi raport, zabrana, a možda i samica. Ljuba je prerevan milicajac da bi tako nešto propustila. Da, ali one nisu znale kako ja stojim sa sv. Josipom. Zvala sam ga neka mi pomogne. Ta ti raporti tako su neugodni. Zabrane opasne. Tamnica strašna. I sv. Josip me je uslišao. Čekala sam još istu večer da će se Ljuba osvetiti. Čekala sam drugi dan, pa prvi raport.
Ništa, baš ništa! Ljuba je zaboravila na incident. Kad je prošao i drugi raport a ja nisam bila pozvana tad sam znala, da je moj veliki kavalir učinio malo čudo u našem logoru. Jer da Ljuba nešto zaboravi, to je doista bilo čudo. Još mi je jednom sv. Josip pokazao svoju dobru ruku. To je bilo već onda kad su me stale razdirati razne sumnje, a vrhunaravni svijet postajao mi je tako stran i dalek.
Bila je premetačina. Došla je iznenada. Mi smo po raznim znakovima obično slutile kad će biti premetačina i, dakako, spremale smo se za nju. Već subotom sve bi se posakrivalo: škare, nožići, molitvenici, krunice, pletaće igle i sve ono što bi se na premetačini moglo oduzeti. Doduše, u logoru nije ništa sigurno. Svaki se puta premetačina drugačije vršila i svaki puta je bila hajka na druge stvari. Ali ovoga puta došlo je sve tako iznenada da nismo mogle posakrivati ništa. Među knjigama iz logorske knjižnice imala sam i Plusov “Život s Bogom”. Knjiga je bila umotana u smeđi papir kao i logorske knjige i držala sam je među njima upravo zato da ne iskače od ostalih.
U tren oka morale smo biti na hodnicima. Krunicu sam držala u ruci, ali knjiga, knjiga! Ona će propasti!
U velikoj nervozi stajale smo na hodnicima. Premetačina je trajala neobično dugo. Već smo i ozeble, ali
što je to prema nutarnjoj strepnji. Svaka je od nas nešto žalila. Jedna škarice, druga nožić, treća ogledalo i
slično. Škarice i nožići nisu se smjeli držati, da si koja logorašica šta ne učini, a ogledalo da ne bude gizde. Na svim se licima vidjela zabrinutost. Jer ne samo što je čovjeku žao otetog predmeta već tu je i strah zbog raporta. Tko ima zabranjene stvari može biti kažnjen. O sveti Josipe što će biti s mojom knjigom? Ona je s knjigama iz logoraške knjižnice u drvenoj kutiji, a kutija je pod krevetom. No možda neće knjige ni gledati! Ali opet, opet! Naći će je, uzet će je, bit će svašta.
I opet sam molila svetog Josipa da mi pomogne. Upravo zato što su mi dušom prolazile razne sumnje, a sve je ukazivalo da će knjiga propasti, pa kad bi ona ipak bila pošteđena, zar to ne bi bio opipljivi dokaz uplitanja nadnaravnoga u naravno. O, sveti Josipe, radi vjere moje, daj pokaži svoju moć. Sveti Josipe, utišaj moje sumnje! Sveti Josipe, razbij moj kriticizam! Sveti Josipe, uništi moj bolesni kriticizam! Spasiš li mi knjigu to će biti znak da je vrhunaravno tu, da je blizu, da je svakome na dohvat. Pomozi sveti Josipe!
Napokon je premetačina gotova. Jedna po jedna ulazile smo u sobu. Na ulazu milicajka nas je temeljito pretresla. Čak su se i cipele morale skidati. Moju je krunicu prenijela jedna logorašica u kosi. Prvi moj pogled po povratku u sobu bio je na moj krevet. Sve razbacano i po njemu i na podu kraj njega. Tko će to i kada će se to spremiti? Ali što je još gore knjiga je propala. Kutija je s knjigama ležala na podu. Sve knjige razbacane po podu, i sa svake je čak skinut omot, iako su državne. Moja je knjiga propala! No, sveti Josipe, baš se nisi iskazao. I ja stanem spremati krevet i stvari na njemu.
Ali nešto mi nije dalo mira. Kao da mi je netko šaptao: “Pogledaj ipak bolje što je s knjigama.” I konačno, okrenem se. Doista, kutija prevrnuta, knjige razbacane po podu, ali na dnu kutije još uvijek nešto leži. Posegnem rukom. Moja knjiga! Jedina knjiga s koje nije skinut omot! Jedina nedodirnuta knjiga! Suze su mi orosile oči. Tako Ti, sveti Josipe, liječiš moju nevjeru! O moj dragi logoraški kavaliru, hvala Ti!
Četvrti dio
“Stroj!” “Strojite!”, vikale su u rano jutro komandirke kad smo u dvoredu izlazile iz svojih soba i na krugu se dijelile: velika grupa žena za građevinarstvo i ekonomiju, povorka žena za krojačiju, za galanteriju i špageraj, za ostale kućne radionice, za školu, za neke administrativne poslove. Postrojene stajale smo u uzornom redu, bio snijeg do koljena ili sunce da poludiš. Obično se nije u stroju smjelo govoriti. Milicajke sa “škiljavom” Darom skakale bi oko nas, izvikivale, prebrojavale, premještale žene iz stroja u stroj prema naređenjima na papiru, koja su bila skrojena na upravi. “Stroj” se teško podnosio, ako je dugo trajao i ako su milicajke bile nepodnošljive, ali inače u to vrijeme, kad je bilo malo
blaže, logorašice iz raznih soba mogle su se vidjeti, nešto si reći, poručiti. “Stroj” je bio nesnosan, jer je svaki čas donio novo iznenađenje, pa su do njegova kraja žene bile već smrznute od teške zime ili kiše, ili omamljene od ljetne žege, a još više od straha i napetosti što će biti. Kadgod je k “stroju” došla i preodgojiteljica Devčić da svojim “majčinskim” okom zaokruži povorku žena, a dakako, tu su bili i milicajci i milicajke sa strojnicama, koje će pratiti žene u poslu na ekonomiji, u autobusu, na građevini, uopće na svim radovima izvan kruga. Još bi teže bilo, kad se rad prekidao i kad se
“stroj” formirao u radno vrijeme. To je značilo izbiranje za vanjski rad. Gdje? Neposredno oko logora?
Na kojoj državnoj ekonomiji bilo gdje? Na auto-putu? Već 1948. pošla je velika skupina žena na auto-put i vratila se u jesen izmrcvarena i oronula. Malo nakon što sam uskočila u krojačnicu bilo je takvo izbiranje i prebrojavanje na krugu. Rad je bio prekinut i svi smo se morali svrstati po strukama. Auto-put! Svakako. Ide se na auto-put! Ali netko je, ne
zna se ni tko ni kako, ubacio tvrdnju, da se ide na Lonju na isušivanje Lonjskog polja. Među ženama nastala je opća strava. Još nikada se nije toliko i tako dugo biralo. U stroju je bila čak i pošteda i tebece, i pokoja od njih je bila izabrana. Šta je s tim ženama? Kud te žene idu? Kad je došla na red krojačnica, bila sam uvjerena da će i na me pasti kocka. Jer kakvu ja vrijednost predstavljam u toj radionici. Pa ipak me nisu prozvali. Meni je odahnulo, ali eto, tamo među izabranima na krugu već stoje Vlasta Arnold, Zora Heger, Kata Lončarević, sestre Karitoza, Bernardina i Brigita uz mnoštvo poznatih i nepoznatih djevojaka i žena. Kamo će te sirote? Na auto-put? Na Lonju? Činilo nam se da idu na smrt. I veliki plač nasta u logoru.
Izabrane su imale vrlo malo vremena da se spreme, a onda su ih izolirali od nas. Strava je obuzela cijeli logor. Kamo idu? Da li doista na Lonju? Hoće li se žive vratiti? Nikad se nisu s toliko boli žene međusobno rastajale. Sve bolje rublje, jer još smo imale svoje rublje, sve jelo iz paketa, sve je išlo tim ubogim ženama. Negdje na hodniku srela sam Arnoldovu Vlastu i uz plač je zagrlila. “Neka! Ne puštam ni jedne suze da uživaju u njoj. Bog zna što radi.” Plač, jadikovke i suze svagdje. Svatko je osjećao da se tim ženama strahota sprema, ali što smo mogle nego plakati i suosjećati.
U noći je bio pokret tih žena. Kao roblje u sivim uniformama prolazile su krugom s velikim zavežljajima na glavi. Kad su došle pred zgradu nitko nije mogao zaustaviti riječi njihova opraštanja koje su nam slale kroz crnu noć. Ni milicija, ni “škiljava” Dara, ni upravnik, “Zbogom, Zorice”, dovikivao je glas odozdo. “Zbogom, Barice, čuvaj se”, odgovarao je glas na prozoru iza rešetaka. Dakako, svi su prozori bili načičkani glavama, nitko nije spavao. “Doviđenja, Danice”, vikao
je mladenački glas odozdo. “Moli za me!”
“Molit ću se, ne boj se ništa, Verice”, gušio se glas na prozoru.
“Soba br. 10, zbogom!”
“Tebece, zbogom!”
“Zbogom, zbogom i doviđenja! Ne zaboravite nas!”
“Zbogom, doviđenja! Mislit ćemo na vas.”
“Zbogom, zbogom!”
Bilo je u tom opraštanju nešto tako dirljivoga da su i naši “prijatelji” bili nijemi i nitko se nije usudio koriti žene zbog te noćne nediscipline. Među posljednjima išla je naša Vlasta. Netko joj je nosio prtljagu, jer je bila praznoruka. Stas joj se nešto pogurio, ali glavu je digla visoko. Jadna Hrvatska! Kuda ideš? Kamo šalješ svoju djecu? Međutim, vani se već čuo šum motora velikih autobusa. “Brže, brže”, požurivale su milicajke, i konačno se čula buka kola koja su odmicala u nepoznato i vozila sa sobom toliko mladih i nježnih i toliko dragocjenih života. Te noći nije u logoru nitko spavao.
Novi upravnik Mijo Hlad počeo je divno svoju karijeru. Sad će morati još više obarati oči pred ženama. Istina je, sve je to bilo po naređenju Ministarstva, ali zar bi jedan plemenit čovjek mogao ostati na tom mjestu? To je služba za laktaše, karijeriste, za ljude bez duše. Već kratko vrijeme iza odlaska tih žena saznale smo da su doista otišle na isušivanje Lonjskoga polja. Nakon punih 14 mjeseci one su se vratile. Bilo je sunčano prijepodne, mi u najvećem poslu, kad kamioni zaštropotaše na krugu. U prvom kamionu bilo je nekoliko mladih žena koje su pjevale i nosile zastave.
Crvena zastava, narodna zastava i zastavice za rad bile su posve izblijedile, visjele kao krpe. A žene? Crne, suhe, odijela skroz poderana, iz cipela su prsti virili, bluze zamazane, kose slijepljene, i sasvim svijetle od sunca. Žalosna slika. Gore od skitnica, od prosjaka. Žene su silazile s kamiona, a mi smo virile na sve prozore, jer van se nije moglo. Virile smo i izvikivale koja je koja, ali malo koju smo prepoznale. Tako su bile izobličene, crne, čađave.
“Dobro je da i tako izgledamo”, uspjelo nam je ipak čuti. To je bio prvi izvještaj. Drugi su slijedili nakon dva dana kad su se žene malo smirile i uredile. Teško je ponoviti ono što smo od žena čule. A čule smo ponešto i prije, jer su se bolesne vraćale, među njima i Vlasta Arnold. Ali ovo što su sad žene pripovijedale teško je prenijeti na papir. To bi morala napisati jedna od njih. Dakle, cilj je njihov bio doista Lonjsko polje. Tamo su ih već čekale barake, 8 km daleko od gradilišta. Zato su se dizale u 2 ili 3 sata, onda se dijelila kava i onda marš do radilišta na koje se moralo stići do 7
sati. Na radilištu se radilo do tri ili četiri sata, onda marš natrag. Tad se oko 8 sati dobivao ručak, a jedan sat iza njega večera. To je obično bio ričet. Žene su ga obično čuvale za jutro, jer im je bilo teško raditi cijeli dan o crnoj kavi. Iza večere je bilo još prebrojavanje koje bi jako dugo trajalo. Leglo se nije nikada prije 10,30 ili 11 sati. Svega tri sata spavanja, najviše četiri. Onda opet crna kava i jučerašnji ričet pod zvjezdanim nebom – i sve po redu.
Svaki dan isto, na posao i s posla moralo se ići u maršu. Teško onoj, koja je zaostala. Ta bi obično dobila preko leđa. I Vlastu Arnold lupio je jednom milicajac preko leđa. Žene su zaplakale, ali Vlasta ništa. To je bio put, a radilište? Radilo se na krčenju i isušivanju. Ne zna se što je bilo teže. A sve je bilo normirano. Ako nije bilo sve na vrijeme gotovo, produljilo bi se radno vrijeme, makar za nekoliko sati.
One koje su radile na suhom morale su tačkama zemlju odvoziti iz jame. To je bilo teško, zemlju gurati na brijeg. A ući u vodu, u Lonju, koja se razlila tim poljem na kilometre! U vodu su ulazile bose, a dopirala im je kadgod i preko koljena. Tek poslije kupili su im čizme, kad su se sve isprehladile, kad su dobile razne upale – ta i za vrijeme menstruacije išle su u vodu – i kad ih je, prema mišljenju domskog liječnika, preko polovicu izgubilo sposobnost da budu majke.
Ovako u vodi, u blatu, u kalu, neoprane, poderane, žene su zaboravile da su žene. Tukli su ih, derali se na njih, vodili ih na raporte, i žene su podivljale. Postale su divlje, svadljive, zlobne, zavidne, proste. Psovale su sve odreda, navaljivale jedna na drugu, zlo činile jedna drugoj. Kad prije koja ne bi mogla stići normu na vrijeme, žene bi joj pomogle, pokrivale je, a sad su vikale na nju, prijavljivale je, tužile je desetaru. A desetarice bi je tukle (bile su to najgore žene, većinom kriminalke) ili bi je predali milicajcima na uredovanje. U svojoj gluposti žene su si same otežavale posao, jer su neke radile čak više nego što su trebale, nabijale su normu, a odatle nove svađe, nove psovke, novi razdor među ženama. Blizu jame u kojoj su naše radile bile su Slovenke a u trećoj Srpkinje iz Požarevca, jednako tako opremljene i bijedne,
samo složnije. A nad svima upraviteljica Dara Bursač. Za vrijeme rada, za vrijeme najvećeg meteža, u kojemu su žene napinjale sve svoje snage i rušile se pod teškim i preteškim poslom; kraj vrtloga u kome su nježna ženska usta skidala s neba i zvijezde, i sunce i njihovoga Stvoritelja, kad je u njima bilo sve razoreno, okrutno, razdraženo, bjesomučno, poživinčeno, Dara Bursač na bijelom konju obilazila je oko tih jama i sa svojim pratiocem, nekim milicajskim poručnikom, rugala se ženama ili je prolazila kraj njih kao da ih nema. Njezin je vojnički plašt viorio na vjetru, a žene su dizale šake i klele na njoj svaku košticu, svaki nerv, svaki kut njezine duše. No zar je ta žena imala dušu?
Iza Lonje prešle su žene na auto-put kod Raića, gdje je bilo toliko blato da su svaku večer morale na tačkama izbacivati blato iz svojih nastambi. Iz Raića, koji je bio neizrecivo težak, otišle su na lakšu jedinicu u Repušnicu, kraj Kutine. Nevjerojatno što su sve žene na tome putu radile. Krčile šumu, istovarivale i utovarivale vagone, izradile dionicu auto-puta isto toliku kao i muškarci. U Repušnici su dočekale Uskrs, za koji su ipak bile spremnije nego za onaj strašan Božić.
A nakon svega toga strpali su ih u blombirane vagone, koji se dva dana nisu otvarali, tako da su morale praviti nuždu ili u porcije ili u kut vagona koji su mirisali i po ljudskom blatu i po ljudskom znoju. Strašni su bili ti dani, a najbolje ih je okarakterizirala Splićanka Barica Janić, kad je rekla: “Dante nije ništa vidio. Trebalo je doći na Lonjsko polje, da se vidi što je pakao!”
Godinu kasnije, 1951., došla je u Zagreb na izgradnju studentskog grada skupina francuskih studenata, koja je čula o strahotama Lonje. Naše vlasti vodile su tu grupu na Lonju da dokažu, kako tamo nema ni logora ni logoraša, I to gotovo dvije godine kasnije nego što je logor prestao postojati. Dakako, izjava francuskih studenata je glasila da su pripovijesti o logoru na Lonji kleveta. I to se onda tiska u novinama koje se čitaju u logoru, gdje žive toliki nijemi svjedoci strahota Lonje.
Kad je mlada djevojka Štefica Licitar bila pozvana na upravu i kad se začudila da se tako što može pisati kraj živih žena, jedan je od pomoćnika, ne znam koji, pošteno ošamari što se to usudila kazati. Kraj živih svjedoka treba pogledati profesoricu Anđelu Senčar koja i danas jedva hoda i jedva pokreće rukama, koje su se sasvim izvrnule od teškog išijasa.
O Lonjo, Lonjo, rijeko ledena! Ti si stvarnost! Krvava i jeziva stvarnost, koju je teško izbrisati iz ljudskih duša ali i iz povijesti onih koji nastupaju tobože u ime čovještva.
Peti dio
Još u 1950. g. radila sam u krojačiji kad me jednoga dana poslovođa, slobodnjak, zapita, bih li htjela biti činovnica u radionici igračaka. Mala radionica oko 40-50 osoba, posao nije težak, divno bi to bilo. Ali kako sam imala loša iskustva sa svojim namještenjima, rekla sam mu neka pita na upravi. Za kratko vrijeme došao je Čevapović, tako se je zvao, i rekao da mogu ići. Preselila sam se u drugu, manju baraku i ovo je bilo najmirnije i najlakše doba moga rada u logoru. Doduše, morala sam često ići preko kruga i dolazila u napast da pozdravljam svakoga, ali sam znala izabrati kad je krug čist. Kolike su se žene tako skrivale i izlazile samo najnužnije, samo da ne moraju pozdravljati. I kad sam pozdravljala, činila sam to na sasvim građanski način, bez obzira da li je to nekome bilo pravo. Nisam ni u tome novom poslu bila
sigurna, kao što se nisam osjećala sigurna nigdje. Strah, nevoljkost, očekivanje gorega, nije me nikad pustilo. I pravo sam mislila i slutila. Jedno poslijepodne dođe kurir oko 2 sata po mene. Premještena sam u praonicu rublja. U času sam pogledala svoje ruke. Ambulantno sam se liječila već dugo od neke krvne bolesti na rukama.
O, to je Hećimovićevo maslo!
“Ne mogu s ovakvim rukama raditi u vodi”, progovorim. “To se mene ništa ne tiče”, govorio je dežurni činovnik.
Tad mi priskoči u pomoć Lena Sabljak: “Pa dozvolite, druge su žene u ambulanti s takvim rukama.”
“Pa dobro, onda na čehanje perja.”
Izbavljena sam od teškoga pranja rublja, Vlasta je na tome radu bila godinu i pol, ali kako ću i perje čehati s ovakvim rukama? Obadvije su mi ruke bile u nekim prištevima i ranicama, Ali što se je moglo! Radila sam s nemoćnim ženama u velikoj nenaloženoj sobi. Noge su nam bile led. Ruke su crvenile, a osobito moje. I poštedarke su radile, pa čak i teže poslove. Jedna seljačka majkica, kad su je iz poštede tjerali na posao prerezala si je žile i umrla.
Tako je u čehanju prošla zima, a tad sam prešla natrag u radionicu igračaka kao radnica. Međutim, promjena je godila. Čehanje perja je posao koji zaglupljuje i naprosto vas ubija. Ni punjenje lutaka piljevinom nije baš bilo lako ni zanimljivo. Nisam mogla stizati normu, ali dobre žene davale su mi od svojih viškova. Poslije su me stavili u odio igračaka u kojemu se radilo s kemikalijama, ali to je bilo još gore za moje ruke. Upravo zato su me još 1951. premjestili među vezilje.
U veziljama sam bila još i godine 1952., prije odlaska kući. To je slijed mojih dana izvana. A iznutra? Iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, čak iz dana u dan, ja sam sve teže podnosila logoraški život. Zašto tako teško? Sigurno je tome kriva moja osjetljivost. Ta vrijeđala sam se ponovno i uzdrmana bila u stožerima duše na svaki novi “ti”. A tih je kroz 5 godina bilo i previše. A tek drugi izrazi! Bilo mi je teško bez moga rada i mojih ljudi. Vrlo teško sam podnosila fizičke poslove. Nisam se nikako mogla priučiti na prostotu mnogih žena. Briga za jelo, spavanje po dvije, sve to kao da premašilo moje mogućnosti. Nikad biti sama kroz 5 godina. Ni jedan dan, ni jedan sat, ni čas!
A onda 5 godina bez mise i sakramenata. Sve se nekud zaledilo u mojoj duši. Kao da me je i Gospodin i
njegova prisutnost potpuno ostavila. Istina je, nije bilo dana bez jutarnje i večernje molitve, bez čitanja duhovnog štiva, krunice, oficija. Odnosno, bilo je takvih dana, ali samo onda kad vremenski to nisam mogla izmoliti ili nisam imala priručnih knjiga. Isto sam tako svaki dan izmolila nepromjenljive dijelove mise, a i svaki sam dan razmatrala. Malo rastrgano, prema mogućnostima, ali ipak. Ispitivala sam si dnevno savjest, mislila u 9 i 3 sata na naše uobičajene molitvene oblike. Imala sam tu sreću da sam uvijek, osim u samici, imala Misal, Plusov “Život s Bogom”,
“Nasljeduj Krista”, Časoslov i krunicu. Za vrijeme premetačine sve bih to sakrila i nikad mi nisu našli. Tada bi se to kvalificiralo kao propagadna sredstva i ne znam kako bih se provela. A što bi bilo da sve to nisam imala? Izvana nisam odavala žalost, dapače mene se uzimalo za primjer vedrine, ali u duši je bilo mračno. Bila sam dobra ljudima, ali nisam bila dobra dobrome Bogu. Nisam obradila problem patnje kako treba. Nisam je prinosila ni strpljivo ni radosno a kamoli sa čežnjom. Činilo mi se čak da ta patnja moja nema smisla. Bilo je dana kad sam je prinosila za svoje grijehe, za grijehe
Hrvatske, za Zajednicu, za sve mile i drage, za cijeli svijet. Ali bilo je dana kad sam mrmljala protiv nje, kad sam je htjela skinuti sa sebe. Jer čemu sam tu i zašto je sve to? Mučeništvo? Netko bi kazao mučeništvo! I bilo je mučeništvo! Ali kraj prostota i kletvi, kraj živinskog života, kraj ljudske zlobe koja sve popljuje, sve zablati, kako ćete se držati mučenikom i živjeti od toga Božjeg dara? Ta sve su zaprljali političkom bojom, ustaštvom, koljaštvom, i već sami ne znate na kraju tko ste i gdje ste i zašto trpite. Za nacionalnu stvar ne želite trpjeti, jer niste u toj perspektivi radili. A ne bi vam ni nacionalisti dali da se time prikrivate. A Božja stvar? Crkva? Došli ste stvarno poradi nje, ali i to su svojim analizama zatrovali, pogrdili. I mi sami, ja sama svojim razglabanjem srušila sam mnogo toga.
Promatrajući žene činilo mi se da bol nije takav odgajatelj kako smo mi mnogo puta govorili. Napose ne bol koji predugo traje. Da, bol guši, upropašćuje čovjeka! Izgledalo je da je i sa mnom tako. Sve manje shvaćanja za ono što bi trebalo biti prvo. Problem patnje! Smisao patnje! Bogatstvo patnje! Odgojna vrijednost patnje! Sve veće udaljavanje od Boga! Nutarnje osiromašenje! Pojava skepse i kriticizma! O Bože moj, kako je to teško! Za jednu dušu, koja je htjela iskreno Boga ljubiti. I koja je mislila da je na dobrom putu. A sad sve nekako razbijeno, osakaćeno, skrhano.
Onda, opet nove analize! Kakvo mučeništvo! Ta došla si ovamo zbog taštine, slavohleplja, bolesne ambicije. Zašto si radila ono, što je u sukobu s državnim propisima? Je li to Bog tražio? Je li to Crkva tražila? Ne, već najobičniji ljudski “ja”! I sad imaš! Sad trpi! Mučeništvo! Pravo imaju ovi, koji to sve smatraju ludošću. I jest ludost! Kako su strašni takvi bojevi u duši! Glava boli, boli! A srce peče, peče! Poraženo srce! Poraženo u svemu što mu se činilo najsvjetlije i najljepše! K tome još onaj ludi strah! Strah od svega! Od vječnosti, od vlastite duše, od vlastitih živaca; strah od uprave, od pomoćnika; strah od UDBA-e; strah od komandira, milicajaca; strah od žena; strah od svoje slabosti i gluposti. Strah od svega, od svega! Od svega! Od sebe same najviše!
To ti nisi prolazila, Marijo! Ni ti, hrabra Nado! Ni ti, dobra moja Nevenko! Ni ti, velika moja Vlasta. A ja jesam! Trebalo je valjda, da se na meni sve opere, sve očisti, sve odlijepi što još nije bilo dobro pa da budem čista pšenica Božja. Da li je doista to poniženje, to mučenje, ta slabost, da mogu uzlaziti stepenicama koje vode k Bogu bliže? Ili je to moj konac, rasap, bijeg od Dobra, gubitak Istine, Smisla, Cilja? Gubitak Boga? Gubitak sebe? Ne zna se što je strašnije: Boga izgubiti ili sebe izgubiti, jer to je dvoje ili sasvim povezano, jedno uz drugo i jedno u drugome, ili smisla uopće nema.
O dobri Bože, nemoj odvratiti oči od jednoga teško poraženog srca; umornog srca; opljačkanog srca. Ne odvrati oči svoje!
Šesti dio
Nedjelja 17. srpnja. Nekako sam bila dosta mirna te nedjelje, kad me poslije ručka pozove milicajka Dušanka k pomoćniku. Dušanka je bila sasvim mlada milicajka, Srpkinja, dakako. Govorila je “ekavski”, nazivala me “starom” i “babom”, ali nije bila zla. U kancelariji raporta sjedio je pomoćnik Nikola, svilena košulja, uredno izglačano odijelo, kroz otvoreni prozor dolazio je jaki mlaz svjetla. A ja sam u izgaženim cipelama, u izgužvanom kažnjeničkom odijelu, s
čudnom frizurom, sva znojna od vrućine. Pomoćnik me je u čudu motrio. Ipak bijedno izgleda klerofašistička “veličina”, čitam mu u očima.
Sjedam na ponuđenu stolicu. Strah me je. Taj čovjek nešto hoće sa mnom. Ili mi želi produljiti boravak u logoru ili će tražiti od mene izjavu protiv Vatikana ako hoću da me puste. Još na tavanu osjećala sam silnu slabost u sebi i zato sam molila o. Proa da bude sa mnom. “Želite li da sama govorim, ili ćete me pitati?”, počnem ja jer nam je poručeno da se svaka od nas mora iskreno njemu ispovjediti. “Govorite sami.” I ja započnem naučenu pjesmicu. “Dobro! Ali molim Vas budite strpljivi, jer mi se čini da ste, kad sa mnom govorite ili u afektu ili me ironizirate.” “Kako to? U kakvom afektu? Kakvoj ironiji? Vi zaboravljate da nas dvoje nismo jednaki.”
“Nisam to ni mislila. Nazvali ste me neprijateljem naše zemlje. Mene to vrijeđa. Kad bih bila neprijateljem ove zemlje, onda bih bila i neprijateljem kostiju svoga oca, svoje majke, svoje sestre, svoga djeda i pradjeda.”
“Nemojte filozofirati. Ja nisam filozof.”
“Niti ne mislim filozofirati. Mogla sam 1945. otići u inozemstvo, nagovarali su me, nisam išla jer volim
svaki kamen ove zemlje. I danas osjećam s njom, sada kad Italija svojata Trst. Mogla bih potpisati
rezoluciju istarskoga klera.”
Ali on upada brzo i oštro: “A ipak to niste predložili na radnom sastanku.”
“Kakvom radnom sastanku?” “Cijeli dom zna za radne sastanke samo Vi ne.”
“Da, imali smo jedan takav sastanak. Ali predsjedala je referentica.”
“Ništa zato, mogli ste predložiti.” “Kako? Zar logoraši mogu predlagati rezolucije? To je za slobodne
ljude.”
“Tako Vi mislite? Stanite da vidim, da li se uopće isplati s Vama govoriti. Da li se Vi za svoj čin smatrate
krivom?” “Ne.”
“Tako dakle! Niti to! Nakon 5 godina niti to! Onda naši sudovi samo onako sude!” “To nisam rekla. Ali
ne smatram se subjektivno krivom nikako.”
“Tako Vi govorite nakon pet godina. Kažnjenici ne mogu podnositi rezolucije. Vi se ne osjećate krivom.
Što mi još imamo govoriti. Naš je razgovor završen.”
Tišina. Ja šutim. On šuti. Tad najednom on vikne:
“Ako niste neprijatelj ove zemlje, održite u ekipi predavanje o pogubnom utjecaju ustaštva na naše
narode.”
U čudu ga gledam i šutim. Suze mi se pojavljuju u očima. Sva sam uzburkana. Živci će mi sasvim klonuti. On to vidi i nastavlja: “Ako niste neprijatelj ove zemlje, održite predavanje o pogubnom utjecaju križarstva, o šteti koju je ono
učinilo narodima.” Gledam ga. Ne znam tko je bezumniji. On ili ja. “Dozvoljavate li, da u nekom pokretu bude raznih gledanja, iako izvana izgleda sve isto?” “Da, znam da to može biti!”
“Onda sam ja u križarstvu zastupala uvijek čisto kršćanski pravac i zato nemam što govoriti, ni opozvati.”
“Da, čisto kršćanski pravac”, govorio je Hećimović ironično. “Znamo mi što to znači. Uostalom naš je
razgovor gotov! Protiv Vas postoji čitava masa materijala. Ja ne vodim istrage…” (Tišina. Dobro sam napela uši i čekam) “Ali ću je provesti kad bude vrijeme za to.” (Pa da, još ima 15 dana. Može početi s istragom i 31. kolovoza).
Opet tišina. “Ali to ne ovisi o meni.” (Naravno, ovisi o Ministarstvu, to i ja znam. Ili misli, da to ovisi o meni?)
On se diže. Dižem se i ja. Polazim k vratima.
“Ja nisam nikoga kvarila i na nikoga negativno utjecala u ovoj kući. Nisam to činila zato jer nisam htjela neugodnostima mučiti sebe i njih.”
“A niste kvarile Nevenku Šarin?” (Smijala sam se u sebi, ta Nevenka je u nekim pitanjima dosljednija od mene.)
“A niste pisali kući ilegalno i bodrili ih na ustrajnost?”
Šutnja.
“A niste plakali što žene pjevaju kad se vraćaju s rada?” “To mi je sasvim nepoznato!”
“A niste rekli da ne idete na marksističke sastanke?” “Oprostite, bila sam na svima.”
“A niste li se bunili da nećete polagati ispit?” “Da jesam, bunila sam se i bunila bih se opet jer to je nedostojno čovjeka intelektualca.” Tad on na vratima opet zagrmi: “Zašto niste napisali u štampi da se ograđujete od križarsko-ustaških zločina?”
“U kakvoj štampi? Pa naše štampe nakon Vašega dolaska više nije bilo.” “Mogli ste to napisati u ‘Borbi’.”
U muci se smijem. Kao da su stupci Borbe otvoreni svakome – i konačno što ja imam napisati. “Nisam imala što napisati. Uostalom, ja sam prolazila kroz život čineći dobro.”
“Vi? Dakle ne bi mogli održati predavanje o negativnom djelovanju križarstva na naše narode!” “Ne! Zar Vi mislite, da ću ja pljuvati na ono što sam čitav život radila?”
“Da čitav život! Bilo Vam je 20 godina, kad ste stali kvariti mladež. Naš je razgovor gotov.” “Žao mi je uopće da sam došla.”
Kad su se za mnom zatvorila vrata samice, počela je reakcija. Opetovala sam svaki pokret, svaku riječ, a napose one: “Protiv Vas postoji čitava masa materijala.” “Ja ne vodim istrage… ali ću je povesti kad bude vrijeme za to.”
Pa naravno, još ima dosta dana do 31. kolovoza. Ipak sam ovu noć spavala dosta mirno. Ali od 17. kolovoza pa dalje ne znam da li su bili gori dani ili noći. Svoj sam dnevni raspored držala kao obično. I svoje molitve. Ali mira nikako. Čas sam mirno molila i predala se u molitvi sasvim Bogu, čas su me obasule suze nemoći i straha. Čas sam hodala uznemireno ćelijom i od straha i uznemirenja lomila ruke.
Čas sam lupala glavom od zid, da onda opet počnem iznova: molitva, umirenje, suze, uznemireno šetanje gore-dolje i konačno bunilo puno groze i bola. Pustit će me! Šta me neće pustiti! Nemaju me zašto zadržati! Ne, neće me pustiti i tko zna gdje ću biti u sutrašnji dan. Na UDB-i u Zagrebu ili ovdje u još težoj izolaciji jer istraga počinje. Zašto sama sebe plašiš? Zar nije dosta da te drugi zaplašuju? Kako se ne bih plašila, kad je spor između Crkve i države tako velik, a ja sam tu jedino kao klerofašist. O Bože, što kaniš sa mnom?
Zar doista moram tu podivljati? Zar doista moram izgubiti živce? Poludjeti? Umrijeti ovdje kao pas, a ne kao kršćanin? Bez sakramenata? Izvan kršćanskoga groblja? Mora li to baš tako biti? Mora li? Zar nije već dosta? Zar nije dosta već 5 godina? Htjela sam da se smirim, združiti svoje muke s Isusovim, ali nisam mogla. Sve što je sadržavalo pojam “muke” smućivalo me je. Nisam više mogla moliti ni žalosnu krunicu, ni križni put, jer sam po tim molitvama postala još smućenija. I tako sam nizala krunicu za krunicom, ali osim uobičajenih, smišljala sam nove, pa sam na svih 5 desetica
molila: “Srce Isusovo, ja se u Te ufam” ili “Srce Isusovo, ja Te zaklinjem pomozi mi!” ili “Pomozi mi iz ljubavi prema Ocu!” ili “Pomozi mi iz ljubavi prema Majci!” ili “Pomozi mi iz ljubavi prema dušama.”
Zaklinjala sam Gospodina poradi slave Njegove, ali i poradi moje duše, jer ako me ne izbavi, izgubit ću se! Pet godina lišio me Gospodin utjehe rada. Odričem se sada i posljednjih svojih planova, samo da izađem i kršćanski umrem.
Pokaži Gospodine da me ljubiš! Da ne ostavljaš svoje! Da uslišavaš molitve! Da jesi naš Bog! Da ne možeš zatvoriti uši na molbe naše! Tada mi se učinilo da čujem: “Šta se plašite, malovjerni?” Zatim mi je opet glavom prolazila tvrdnja da je Isus mit. Ni s Njim, ni bez Njega nisam znala riješiti više problem zla, problem patnje.
Nitko tu patnju ne razumije, nitko u logoru. Jer je sva popljuvana, jer je lišena svake časti, jer predugo traje. I opet sam molila. Ne znam više kombinacije zaziva, molitava, krunica, samo od Srca Isusova prešla sam na Srce Marijino, pa na svetog Josipa, pa opet na sve one svece, kojima sam već prije molila devetnice. Molila sam napose svetog pravnika Kontarda Ferrinija da bude uz one koji za me rade, molila sam za one na upravi, za one na Ministarstvu, da se smekšaju i da me puste. Između molitava i krunica opet sam razmatrala zgode iz života svetaca, Male Terezije, Merza i drugih. Obećavala sam dragom Bogu sve, odricala se svega, samo da umrem među svojima. I tako su u toj smućenosti, moljenju, neizvjesnosti, zaklinjanju, kucanju na Božje Srce, i na srca Njegovih svetih prolazili dani, jedan strašniji od drugoga.
Sedmi dio
Kava se 1. rujna 1952. dijelila kao obično, ali iza kave komandirke nema pa nema. Osjećam da već može biti 8 sati, a nje nema, već je i 8 i pol… 9,… 9 i pol…, a nje nema. Pa da, govorio je strah u meni, ne ideš! To je sve skupa zafrkavanje, igra uprave, a ti ostaješ tu!
I opet sam šetala po ćeliji, i opet sam zaklinjala nebo, i opet sam tepala u nemoći: Isuse, Marijo, Josipe, Terezijo. Malo prije 10 sati došla je Dušanka opet izvela nas na pranje, a na moj upit što će biti sa mnom, odgovorila je, da će poslije pranja doći po me. Međutim, pranje je bilo gotovo. Dušanka je opet zatvorila vrata našega hodnika i otišla. Bilo mi je doista da podivljam. Bila sam ljuta već i prije, što mi nije uspjelo ostaviti neke stvari svojim supatnicama, a sad opet ta sumnjiva tišina i misterioznost.
Ipak tamo negdje oko 10 i pol dođe Dušanka po mene. Metnula sam na hrpu sve stvari koje nisam kanila nositi kući, ali došla je zapovijed da sve do posljednje sitnice moram uzeti sa sobom. S državnim stvarima krenula sam na razduživanje, i dok se to obavljalo i dok sam išla u magazin po stvari nitko nije smio niti proviriti. To nije inače bio običaj. Ipak su Antonija Koprić i Olga Vuić, s kojima sam jela u bazi, prošle hodnikom kao da tobože idu iz sobe u sobu. Kad sam već bila u građanskom odijelu, još uvijek se nisam mogla otresti misli da me ipak vode na UDB-u. Pa i kad su mi na izlaznom bunkeru ponovno pregledavali stvari, još me je sumnja morila.
Bio je kišni dan. Sve je to išlo tako vrtoglavom brzinom, tako da nisam stigla obući čarape. Bluza mi je bila dobro zamrljana a suknja tako izgužvana kao da su je krave samljele. Ali mene to nije ništa smetalo. Kod premetačine stvari došla je potporučnica Dara i podsmješljivo primijetila:
“Bojali ste se da Vas nećemo pustiti.” Ja sam šutjela.
“Zanima nas kako ćete se Vi ponašati vani. Uostalom, vi nam stari ništa ne možete, ali možete još negdje nešto pokvariti.” Nisam je više slušala. Sve su moje misli bile već vani. Kad se konačno kapija otvorila, s klupe su skočile Vika i Jurka. Jedna sva umazana od suza, a druga upravo izbezumljena. Vika kao da mi je donijela sav čar prošlosti: moj dom, oca, mamu, Zagreb. A Jurka sav čar moga sadašnjega doma i u njemu Ivanku, Nevenku, Pavicu i sve poznate i nepoznate drage glave. Malo, još samo malo!
Morala sam još otići na miliciju po otpusnicu. Tu me je čekala još jedna kušnja u osobi nepoznatog referenta. Taj me je čekao s popratnim riječima: “Stankovićka, Vi odlazite kući! Mi imamo protiv Vas masu materijala i istražit ćemo ga. Ali upozoravam Vas, pazite što radite. Vas će sad odasvud opkoliti popovi, i Vi ćete doći natrag. Stankovićka, Vi ste starija žena i Vama to ne treba. Upozoravam Vas na to.”
“Pa ja sam već rekla da ću se povući.”
“Vi ste cijelo vrijeme oko sebe okupljali djevojke. Nemojte to činiti vani jer će Vas vrag odnijeti. Rekli ste mi da nemate političkih i antisocijalističkih koncepcija, ali imate popovsku koncepciju, i Vi upotrebljavate sve moguće, čak i svoju prirođenu ljubeznost da ljude držite oko sebe.”
Tad mi je spomenuo jedno drago ime, ime jedne bivše logorašice koja je navodno govorila protiv mene:
“Vi možete o njoj govoriti štogod hoćete, ja tu djevojku znam, a znam i to, ako je davala izjave protiv mene, onda je na to prisiljena.”
“Ne, ona je sama spontano dolazila k nama i govorila protiv Vas.” “Ne vjerujem!”
To je bila moja popratnica iz logora. Na hodniku sam srela upravnika. Jednom mi je rekao da je čuo kako sam vani vođa neke duhovne opozicije. Ne mogavši mi izmaknuti prišao je bliže i rekao:
“Vi odlazite, gospođo Stanković!” “O, sad sam i gospođa!”
“Da, Vi ste bili uvijek gospođa!” “Ne, bila sam brojka, bezobraznica, đubre, gad, bandit, lupež i još koješta.”
“Pa ja sam uvijek govorio, da u ovom logoru ima žena, koje su etički na visini, ali u teškoj zabludi. A, međutim, Vi se niste ni u čemu izmijenili.” “Nemam se u čemu!”
Ipak smo se rukovali. Kiša je pljuštala kad sam izašla. Moje su me prijateljice čekale s kaputom i kišobranom i mi smo blatnim i vlažnim ulicama ušle u crkvu sv. Terezije.
Mislila sam da ću nestati od radosti kod moga prvoga koraka u crkvu, ali ne! Ostala sam sasvim mirna. Ni ispovijed i pričest nisu mi donijele nekih nutarnjih uzbuđenja. Duša mi je ostala suha i tvrda, ali ništa za to. Ja sam opet u redu onih na koje se izlijeva neprocjenjivo blago Kristovih milosti, u redu onih koji kod sv. Trpeze blaguju neokaljanog Jaganjca.
Kad sam poslije podne toga dana ušla u kapelicu milosrdnica, i kad su dobre sestre zapjevale “Tebe Boga hvalimo”, pjevala sam i ja, a neka tiha radost prvi je put toga dana ušla u moje srce. Bila je noć kad smo ostavljale Požegu. Iz vlaka još jedan pogled na bijelu zgradu, opasanu visokim zidom. S bunkera i zidova sja mnoštvo žarulja. Bijelu zgradu pere sitna kišica. Vlak se žuri, žuri!
U mraku promatram prozore soba, u kojima sam gotovo pet godina živjela i u kojima je još toliko dragih bića. S bočne strane tek naslućujem okrugle rupe u zidu kroz koje dišu izolirane. A tamo gore, pod prašnim strehama tavana, u crnome mraku strši jezivo pet bijelih samica. U jednoj spava Vlasta! Moja Vlasta! I sve tako kroz duge noćne sate dok ih ujutro ne prene zvono:
“Stroj!”
Završila sam, Marijo! Dalo bi se tu još mnogo toga reći, ali mislim da sam glavno uhvatila… Jesi li zadovoljna, Marijo?… Nisi! Znam da nisi!… Previše lirizma, previše suza, previše osjećajnosti. Možda imaš pravo, draga Marijo, ali svaki čovjek proživljuje stvar na svoj način. Ja sam jezivost logoraškog života u Požegi proživljavala na ovaj način. Znam, Ti si nacionalistkinja. U svakoj od vas koje ste ostale na liniji, ima prkosa, ima nesavladivog ponosa, ima nešto stoičko, neslomivo, kameno.
Ja nisam takva! Ja volim Hrvatsku, volim je do krvi i suza, ali više me obuzimaju pitanja koja nisu od ovoga svijeta! I moja najveća bol bila je u odricanju nevidljivoga, u bježanju vrhunaravnoga, u prividnom gubitku vječnoga. Da, prividnom! Jer Bog ne može ostaviti onoga, tko ga ljubi. Pa nije ostavio ni Tebe ni mene! A neće ostaviti ni Hrvatske! Rađa se nova Hrvatska! Hoćemo li vidjeti njezin lik Ti i ja, ne znam! Uostalom, svejedno je. Glavno da i naše patnje tomu posluže.
- veljače 1955.
Preuzeto : Bitno.net