Svjedočanstvo je nastalo tijekom šeste etape puta, između Svetog Jurja i Krasnog.
U Ličko-senjskoj smo županiji. Prošli smo kroz zaseok blizu sela znakovitog imena Oltari. Odmorili smo se u kući domaćina u koju Marijanci navrate svake godine. U domaćinstvu živi sin, u svojim šezdesetima, i njegova majka od 98 godina. Majka slabije čuje i otežano govori. Uz pomoć hodalice može samostalno napraviti nekoliko koraka.
Došli smo. Oni nisu znali ni kada ćemo doći, ni koliko će nas doći, ni hoćemo li uopće doći. Kada smo se pojavili, gazda je prvo ponudio osmijeh i ruku, a zatim sve što je imao. Našlo se tu različitog soka, hladne vode, pohanog kruha te, uz našu lubenicu, ništa nam više nije trebalo.
Žive u zaseoku u kojem trenutno zna biti više medvjeda nego stanovnika. Za razliku od medvjeda, stanovnici i nisu baš naročito zaštićeni.
Došli smo s moćima bl. kardinala Alojzija Stepinca i malo prekinuli njihovu tišinu. Ova tišina je drugačija od šutnje u koju se povučemo da se odmorimo i susretnemo s Gospodinom. Njihova tišina je stalna i sveprisutna, znak izoliranosti i udaljenosti od drugoga, od ostalog svijeta, od zajedništva.
Kakva radost što smo je barem na kratko prekinuli.
Majka je dočekala hodočasnike u hodalici. U jednom je trenutku čak od veselja i zapjevala. Činilo se da joj uz radosno srce radosno poskakuje i cijelo onemoćalo tijelo.
Susrela se s Kardinalom tu, u svojoj kući, u svom rodnom mjestu u koje rijetko tko još dolazi i kojeg se češće sjeti divljač nego oni kojima je to posao i dužnost.
Eto, to je Marijanski!