Knjiga dojmova 2016. Krasno – Donji Kosinj

Samo je devet ljudi bilo dovoljno mudro da shvati, ako smo se dan prije penjali na planinu, dan spuštanja s iste mora biti jedan jako dobar dan. I zaista je bio. 20. srpanj 2016., od Krasnog do Donjeg Kosinja.

Iz Knjige dojmova:

Jutros umjesto zvona mobitela buđenje uz zavijanje mladog vuka. Krasno – prekrasno!

KK

„Hoćeš li znati prepoznati barem iskrenu bol prognanika raja, koji te slijedi u ovim ravnicama i osjeća kako dižeš svoj pogled do njegovih nemira?“

Jer to je to čudo. Na planini smo. Sjećamo se uspona od jučer. A onda prema Donjem Kosinju hodamo predivnom, posve nezahtjevnom cestom kroz livade i šume i zujanje tisuća nevidljivih insekata koji su u nekoj svojoj životnoj potrazi. Nosimo svoju zastavu i svaki dan nižemo svoje molitvene nakane na Gospinu krunicu. Danas Ivana kaže: “Molimo za sve one koji zavjet prate svojom molitvom.“ Nije još desetica završila kad zove jedna baka i kaže unuci: “Svaku noć molim za vas.“ To je ta marijanska priča. To su te milosti.

Kako je Donji Kosinj vrlo dugačko mjesto, na svom putu prema školi radili smo nešto što su dečki nazvali „čistimo kuću po kuću“. Stali smo kod zatvorene gostione. Pa kod zatvorenog dućana koji je gazda otvorio samo za nas, a onda nam još i skuhao kavu. Pa nešto dalje kod umirovljenog policajca koji je ponudio sok. Pa smo se posve udomaćili kod gospođe koja živi sa stražnje strane škole u kojoj je radila cijeli životni vijek, a pustila nas je u svoju kupaonu na tuširanje, ponudila višnjevac, ispekla uštipke… Bilo je i nešto posjetioca iz sela. Svi kukaju… “Ovdje su samo muški, fali nam žena!“ Na sreću ili na žalost, sve žene iz kolone su dočekale jutro na istom mjestu gdje su i legle.

K