Gospina utjeha
Mnoga iskustva osobnih obraćenja vezana su uz Marijanska svetišta. Osobno se sjećam jednog davnog odlaska u Međugorje, to mi je bio ujedno i prvi posjet. Oko crkve je stalno bilo prometno i mnogi ljudi su po ulici oko crkve imali potrebu reći svijet o svom ozdravljenju i kako su sreli Gospodina.
Sjećam se jedne žene, tad je bila srednjih godina, novinarka mislim, koja je srela nekog od prolaznika i započela razgovor. Taj razgovor je spontano postao govor koji su mnogi polaznici zastali poslušati što se događa, pa tako i ja. Pričala je kako je u Međugorje došla zbog posla, da raskrinka tu prijevaru, no u tih par dana, srela je Živog Boga. Imala je milost da ju Gospa upozna s Isusom. Tako je govorila. Ta je žena bila u velikom žaru, vesela i poletna, te je plakala suzama utjehe.
Bilo je toga puno, svaki dan u Međugorju.
Postoje suze utjehe. One se pojavljuju kada je čovjek dirnut, kada doživi nešto veliko. Gotovo uvijek to je nekoliko stvari zajedno: zahvalnost, oslobođenje od nečega, oprost dobiven ili dan, te neopisiva radost. To je onaj osjećaj kad ti se cijelo biće ujedini i uvedeno je u nešto. A to nešto je slava Bogu.
Postoji, stvarna je, opipljiva je ta slava Gospodina.
To je ono kako Gospa tješi. Ti ju pozoveš, obratiš joj se, zavapiš. Ona, kako to mame rade, čuje vapaj svog djeteta pa makar on bio i najtiši. Odazove se, ali nježno, onako kako je za dijete najbolje, povede ga i pomogne mu. Njena pomoć je uvijek okrenuta prema Gospodinu: Što god da vam rekne, učinite.
Ona živi u slavi Gospodinovoj, uznesena na Nebo. U tu slavu i nas želi povesti. Zato se Gospi molimo, zato što je njena utjeha Bog sam.
Svi mi trebamo duhovnost, a domovina obnovu. Pohitimo majci u Međugorje!
Prva Domovinska duhovna obnova prijava