12. kolovoza 2016. od Dugopolja do Sinja hodao je 21 hodočasnik. U Knjizi dojmova nije zapisano ništa. Ali onda, onda dolazi do povratka na Zavjet one kojoj su u više navrata prijetili da će joj oduzeti olovku i knjigu… Ali nisu. Pa se zapisi počinju ponovno sustavno pojavljivati i vraćaju nas u te dane života na cesti… 😉
63. dan hodočašća, subota, 13. kolovoz, Sinj – Trilj, 33 zapisanih hodača i nekoliko rečenica…
Iz Knjige dojmova:
Vratili smo se na one ceste gdje ljudi znaju čemu služi truba na autu….. Pa trube i pozdravljaju nas, pozdravljaju i trube, mašu i slikaju nas iz auta, ali i iz pekari, frizerskih salona…. Našu kolonu od 33 hodočasnika, dvije zastave i jednog psa. Spavalo se kod Sinjskih vatrogasaca (digresija: svaka hodočasnica bi trebala doživjeti iskustvo druženja s uniformiranim vatrogascima na noćnom dežurstvu) i u nogometnom klubu „Junak“. Ujutro smo se okupili na misi u 7:00 sati u svetištu i nakon što je župnik tražio (i dobio) veeeliki pljesak za hodočasnike, krenuli na put. Zastali smo kod kuće gdje je 1943. ubijen fra Rafo Kalinić, redovnik koji je krenuo upozoriti na besmisao smrti koje su se bezumno događale tih dana. Žig smo dobili od mladog župnika u Košutama i uz molitvu i druženje prolazili naših planiranih 12.3 kilometra. Uz osmijehe, veselili smo se laganom danu. A onda se nešto dogodilo. Jer tako to funkcionira na cesti. Jedno planiraš, a drugo proživiš. Stigli smo u Trilj, da bi tamo doznali kako to ipak nije kraj našeg puta i ona stara varka: „Ma samo malo dalje cestom….“ To „samo malo“ se odužilo. Bilo je vruće, bilo smo gladni i bili smo žedni. Stali smo na trenutak u nekoj hladovini da bi nam se iza leđa otvorila vrata i u svoju kuću nas je pozvala jučerašnja hodočasnica Marija Lelas i ugostila nas sa svojom obitelji. Vrlo vjerojatno smo im pojeli cijelu večeru. I juhu od oslića i pržene ribice i paradajz i tortu…. Ali spasili su nas. <3
Noćenje u zaseoku Dodig, gdje nas je dočekao pršut za večeru i dvije kuće sa spremljenim krevetima za umorne hodočasnike. Gospođa Željana masira stopala u trenutku pisanja ovih redova. U ovom trenutku – ipak najviše volimo gospođu Željanu. Željana je jedna divna žena koja uvijek može doći na ovaj Zavjet. 🙂 <3 Dakle, rukavica je bačena. Jela želi dokazati da je i ona jedna predivna žena – ona masira ramena. Kada bi ljudi znali kakve blagodati doživljava onaj koji piše knjigu, ne bi knjiga bila ovako žalosno zapuštena kao zadnjih dana. Dakle, ljudi pišite knjigu! Knjiga znači povijest koju ovdje stvaramo…
K