Knjiga dojmova 2017. – Udbina – Sv. Rok 23.07.2017.

Skupina od 22 hodočasnika uputila se 23.07.2017 od Udbine prema Sv. Roku
upoznavajući sve ljepote i čari Velebita. U nastavku pročitajte pjesmu o Velebitu koju su
putem čuli od jedne stare bake koja je autor ove divne pjesme.

Iz knjige dojmova:

Nedelja, zora na Udbini… Budimo se u 6,00 h jer već u 7,00 imamo Misu i nakon toga s
nekima se opraštamo. Pozdravljamo se s p. Mislavom koji je nakon Mise dao izjavu za
emisiju „Mir i dobro“. A na misi nam je govorio o tome kako je nužno da na ovom
hodočašću, ali i inače, molimo i za one ljude koji su nam činili ili nam čine zlo. Jer zlo
nema završnu riječ, uz Božju pomoć i naše molitve uvijek ćemo stić do pobjede dobra nad
zlim… Nakon doručka, kojeg nam je pripremio župnik, krećemo. U sebi ponavljam
blagoslov koji je p. Mislav izrekao na kraju mise:
„ Neka vas blagoslovi Gospodin i nek vas čuva,
Neka Gospodin pogled svoj svrne na vas i mir vam donese!“
Da, hodamo, molimo i osjećam taj mir i taj blagoslov. Polje, brda, mir, zajedništvo,
molitva… Sve je to Marijanski. I kako ljudima koji ovo nisu iskusili objasniti zašto ovo
činimo i zašto svaki naš korak ima smisao? Ne znam, molim za njih, da se odvaže i krenu.
Ne znam koliko je sati bilo kada smo stigli do Lovinca, ali bilo je već jako vruće. Naš kombi
prati nas i dočekuje gdje se dogovorimo, ali dok oni parkiraju tražeći malo hlada, iz kuće
na početku sela izlazi jedna baka i njezin unuk i nudi nam krigle hladne vode. Baka je
oduševljena što smo baš tu zastali. Kaže nam da ima 83 godine i da piše pjesme.
Potičemo ju da nam nešto izrecitira i evo pjesme bake Ane iz Lovinca. Ovo je za mene, ali
ne samo za mene, bio trenutak koji je nakon Mise na Udbini obilježio ovaj dan.

VELEBITE, planino duga
Vila ti je i sestra i druga.
Ti nam stojiš na granitnoj grani
daješ pravdu tko se tobom brani.
Na desnom krilu tvoja Paklenica,
a lijevo su šume i ravnica,
preko kojih putevi se nižu
gradiš Liku s Dalmacijom bližu.
Križnog put mi smo načinili
kroz dva rata tebe prolazili
i u tebi spasenje dobili.
I vojniku ti si otac bio
četri zime sanak si im snio

da će oni ratom pobjediti
i tirana da će uništiti
VELEBITU, ti si nama mio
za sve uvijek ti nam sretan bio
i planine svoje pomladio
i u tebi sokol gnijezdo svio!

Nakon ovoga nekima su oči zasuzile, a svi zajedno zapjevali smo „ Oj ti vilo, vilo Velebita!“