Aktualno, ostalo

Prva Domovinska duhovna obnova

U suživotu sa skupinom koja je iz herojske postala marginalna, na poticaj iz srca koji gori već godinama, svećenik, redovnik,vojnik sa svojom crkvom poziva sve nas da priključimo molitvi za Domovinu. Duhovnu obnovu vode P. Ike Mandurić, fra Ante Vučković i don Damir Stojić.

Studentski kapelan Damir Stojic. Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Program obnove, osim duhovnih nagovora i predavanja omogućit će sudionicima vrijeme osobne meditacije. Organizatori naglašavaju mogućnost za osobne duhovne razgovore i životne ispovjedi. S obzirom na to da se prva Domovinska duhovna obnova odvija upravo u Međugorju, neizostavni su usponi na Križevac i Brdo ukazanja. Važnost ovog događaja prepoznao je župnik Svetišta u Međugorju fra Marinko Šakota pa će tako sudionici obnove imati priliku sudjelovati u svečanoj procesiji na Cvjetnicu, gdje se očekuje značajan broj predstavnika braniteljskih udruga sa svojim znakovljem.  

Hodočašće Marijanski zavjet za Domovinu

O važnosti duhovnosti u životu svakoga od nas i slobodi u kojoj živimo p. Ike je progovorio u propovijedi koja se održala u crkvi Svete Mati slobode na dan posvete crkve .U nastavku je izdvojeno nekoliko odlomaka te propovjedi. Neka nam te riječi budu poticaj da se pojedinačno uključimo u molitvu za Domovinu, a na zajedničku molitvu pozivamo Vas svaki četvrtak u nekom od Hrvatskih gradova, a posebno vas pozivamo da se priključite na duhovnu obnovu u Međugorju, od 2. do 5. travnja 2020.

Danas treba u srcu probuditi osjećaje radosti i zahvalnosti za činjenicu da Hrvatska živi i ima svoju slobodu da postoji slobodna i neovisna Hrvatska za koju su se borili naši branitelji i napokon je imamo. Dok se tog prisjećamo vrlo je važno i korisno nekako pokušati uroniti u osjećaje brojnih domoljuba koji su umirali kroz svu povijest i po svem svijetu u trenutku i vremenu u kojem nisu mogli reći da imaju svoju Hrvatsku, da postoji  Hrvatska koja je slobodna.Pred nama stoji jedan vrlo veliki problem u ovom društvu, a to su naši branitelji koji su ostali negdje u bespućima pomalo zaboravljeni kao da nitko nema ideje i riječi što napraviti s njima i kako im pristupiti. A gurnuli smo ih, i krenuli su u rat u ime svih nas, a bili su doista nespremni. Ne samo po vojničkoj izobrazbi, nego zato što je svaki rat zapravo i duhovni boj, pa su se suočavali ne samo s puškama, mitraljezima,bombama i granatama koje su bile usmjeravane prema njima, nego su se duboko suočavali jednom bitkom u sebi, jer rat je jedna riskantna vrlo opasna aktivnost u kojem duše mogu lako stradati. U kojem zli ima puno prostora da zavede i napastuje,obeshrabri i navede na krivo nekog tko je u tom ratu. Uistinu i mi smo molili za njih.uistinu zahvaljujući za tu slobodu koju nam je Bog dao, za tu slobodnu Hrvatsku, ovdje moramo u tom promišljanju prepoznati kako pred nama stoji jedna silna obveza, silan dug i kako svaka rana, svaka muka, je moja obveza. I ovom narodu, hrvatskom narodu neće svanuti ni sunce, ni zora ni sloboda niti će se ostvariti Hrvatska u svom sjaju, punini i identitetu sve do onog časa, dok mi svi zajedno ne odlučimo preuzeti sve te patnje i trpljenje naših branitelja.Koliko je njih koji su se udaljili od crkve. Mene to silno boli i mora me boljeti. Neda mi mira i ne smije mi dati mira. Kako se mogu pomiriti s time da sam gledao 3 ili 5 godina kako se on herojski muči i umire za mene i aplaudirali mu i veličali ga, a kad je završio rat, on je ostao bez ruke ili bez noge, ali svakako ostao je ranjen u srcu.Onda smo ga prepustili njegovim ranama, samom sebi i svim ranama njegovim. A to su moje rane, to su rane po kojima on mene i danas otkupljuje. Zašto nisam barem onaj samaritanac da mu pomognem nositi taj križ. Zašto nisam Veronika iliI van da stojim pod križem njegovim.Nepravedno je da dopustimo da i dalje nosi on koji je ginuo da i dalje do smrti ostane neutješan, i neshvaćen i dalje  trpi za moju slobodu, a da ja u njoj uživam. Boli me ta činjenica da ih nekako često sve više i sami marginaliziramo, možda ih sami zaboravljamo. Kako mogu uživati slobodu koju je on pripravio, za koju je on umro, koju je on darovao, a njega tu nema. Kako mogu blagovati gozbu koju je on pripravio, a on ne može doći za taj stol. Kako mogu doći pred Gospodina i uopće zahvaliti za tu slobodu, a nisam došao onom bratu koji je za mene umro ili koji je izgubio životnu radost. Znam da je vrlo teško pronaći riječi ili metode pa ako nemam te riječi, ako nemam te metode, ili vještine i znanja, onda mogu prignuti svoja koljena i satrati ih vapijući za tim da ih Gospodin utješi, da skine taj križ s njihovih ramena. I da nađu radost, da nađu susretljivost u mojemu srcu, da nađu moj osmjeh. 

Prijavite se putem obrasca ovdje

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *