Dnevnik bl. Ivana Merza – Beč, 9. IV. 1918.

Bl. Ivan Merz u ovom zapisu otvara vrlo osobno pitanje koje je i danas snažno prepoznatljivo: što učiniti sa svojim životom i kojim putem ići.

On osjeća privlačnost prema književnosti i umjetnosti, ali istovremeno preispituje ima li to trajnu vrijednost u odnosu na ono što smatra dubljim pozivom života. Njegova misao ide dalje od karijere – za njega je život priprema za nešto veće pa svaka odluka dobiva i duhovnu težinu.

Posebno je zanimljiva njegova napetost između osobnih želja i osjećaja odgovornosti. S jedne strane želi slijediti vlastite interese, a s druge strane razmišlja o žrtvi, obitelji i vjeri. Pitanje „što ću ja biti?” postaje pitanje smisla, a ne samo izbora zanimanja.

Iako piše u drugom vremenu, njegova dilema je vrlo bliska današnjim mladima: pritisak izbora karijere, strah od pogrešnog puta, želja da život ima dublji smisao, a ne samo funkciju.

Merz na kraju ne daje jednostavan odgovor, nego ostaje u traženju – ali s jasnom intuicijom da život nije samo profesionalni put, nego i prostor odgovornosti, žrtve i unutarnje dosljednosti.

Beč, 9. IV. 1918. (21 g. i 4 mj.)
Ozbiljno razmišlja o svojoj budućnosti i o svome životnom pozivu, misli i na ženidbu

A što ću ja biti? To je teško pitanje koje me muči već dulje vremena. Zanima me književnost i umjetnost, iako sada više ne uživam toliko u njima. Izgubio sam ono mladenačko potpuno oduševljenje za nešto… jer smo na ovome svijetu samo provizorno… za čas nismo tu, a ovaj život ima samo utoliko smisao ukoliko je priprava za drugi. (Tako je i sa životom naroda i

čovječanstva.) Završim li filozofiju i postanem profesorom, ženit ću se; jer držim da tko misli ostati neženja (bar studirani) neka primi sv. red i djeluje u apsolutno mističnom životu. Tko nije studirao, neka stupi u samostan. Težit ću za svetošću, za ujedinjenjem s Gospodinom Bogom i molit ću ga da mi dade otporne snage u životnoj borbi i energije u stvaranju. Sve je to lako reći, ali hoću li ja kao profesor sa ženom i domom moći da djelujem i izvan svoje porodice? Strah me je jer je profesorski položaj vrlo ovisan i materijalne brige bi mogle razbiti najljepše snove. A nama ne treba blijedih teoretičara, propalih profesora; takvih individua ima u nas i previše. Potrebni su zdravi, praktični ljudi, a ja i sam uviđam da je u nas profesor najveći teoretičar jer je odviše skučen apsolutističkim sistemom. Majka ima

pravo što se boji toga zvanja. A što bih izabrao kad su već prošle tolike godine, a ništa me toliko ne zanima kao umjetnost i književnost. Odrastao sam u takvom miljeu gdje se prati svako novo izdanje, čita svaki časopis, kupuje novoizašla umjetnička karta, pa onda čovjek teško pregori ovu bolest i laća se nečega sasma, sasma novoga. Istina je, književnost nije sve; literatura, umjetnost su samo detalji u tom velikom djelu Kraljevstvu Božjemu. I plug i

postolar i mesar i pravnik i stražar, svi su oni radnici na toj velikoj zgradi. Ne pita se mnogo što se radi, nego kako se radi. Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost; samo se mora raditi po Njegovoj volji. I opet bih toliko volio studirati literaturu i umjetnost! No ako je potrebna žrtva da obratim svoju majku, što je mnogo i mnogo važnije nego li sve znanosti svijeta – jer grozna mi je to pomisao da bi ona koju toliko volim morala biti odijeljena od

Njega i u vječnim mukama trpjeti (grozne li pomisli!) – zašto se ne bih sam zatajio, ponio svoj križ i pridonio tu žrtvu svojoj majci. Lako je teoretizirati o kršćanstvu i ushićivati se za Gospodina Boga kada On od nas ništa ne traži, ali biti praktičnim katolikom mora biti moja svrha. Bože moj, prosvijetli me da ubrzo dođem do čvrste odluke. Svagdje neka se vrši volja Tvoja jer smo ovdje samo provizorni, a u našoj pravoj domovini neće se mnogo pitati jesam li bio profesor ili zidar. Ali nešto biti valja!