Dnevnik bl. Ivana Merza – Pariz, Ime Marijino, 12. IX. 1921.

U pismu iz Paris od 12. rujna 1921., upućenom dr. Ljubo Maraković, Ivan Merz opisuje svoje duboko duhovno iskustvo proživljeno u Lurd. Ističe kako je upravo ondje prvi put istinski osjetio veličinu i blizinu Blažene Djevice Marije. Dotadašnja njegova pobožnost prema Mariji, kako sam priznaje, bila je više plod mašte, dok je u Lurdu kroz molitvu tisuća hodočasnika doživio živu stvarnost vjere i snagu zajedničke molitve. Također u pismu navodi kako je hodočašće najbolja škola molitve.
Posebno ga je dirnula atmosfera hodočašća: mnoštvo glasova, procesije sa svijećama, molitve bolesnika i osjećaj zajedništva svih ljudi pred nebeskom Majkom. Merz piše kako je tada snažno osjetio da su svi ljudi „djeca jedne te iste Majke“ te da je pravi smisao života raditi na vlastitom spasenju i ljubavi prema bližnjima.
Ovo iskustvo ostavilo je dubok trag u njegovu duhovnom životu te ga potaknulo da razmišlja o organiziranju hodočašća u hrvatska marijanska svetišta, osobito u Marija Bistrica, vjerujući da zajednička molitva donosi duhovnu obnovu pojedincima i narodu.

Pariz, Ime Marijino, 12. IX. 1921. – (24 g. i 9 mj.)
Iz pisma dr. Lj. Marakoviću – osobni doživljaj Lurda

Na blagdan Imena Marijina, 12. rujna 1921., uputio je Ivan svome profesoru dr. Lj. Marakoviću iz Pariza veoma važno, programatsko pismo koje u cijelosti donosimo pri kraju njegova Dnevnika iz pariškoga razdoblja. Iz toga pisma ovdje izdvajamo samo onaj dio koji se odnosi na njegov doživljaj Lurda:
Htio bih Vam još nešto reći o hodočašćima. U Lurdu sam doživio velike manifestacije. Hodočašća su najbolje škole molitve. Mogu Vam reći da sam se prvi puta u Lurdu pravo molio Bl. Djevici Mariji. Moja dosadašnja molitva Bl. Djevici Mariji bila je kontemplacija jednoga fantoma moje fantazije. Priznajem da jednostavno nisam osjetio što znači veličina Majke Božje, žene koja je bila predestinirana od početka da bude nositeljem Onoga koji je tvorac cijeloga svemira itd. A u Lurdu čujem gdje se tisuće ljudi glasno moli i svaki zvuk i svaka kretnja pojedinoga vjernika – budući da je izražaj njegova vjerskoga života – sugerira mi njegovu vjersku spoznaju Bl. Djevice. Zamislite si više tisuća glasova, kretnja, mirisa i boja i sve govori o Bl. Djevici Mariji. Je li čudno kada ona njena milozvučnost, njena formal na ljepota, njeni miomirisi, njena neizmjerna veličina, dobrota poprima u našemu srcu neizmjerne konture i zajedno nam izgrađuje u duši sliku prave Madone… A k tome čujete prodiruće glasove bolesnika koji mole za ozdravljenje, a i čudesa se događaju – pa da onda ne ostanete skršeni pred veličinom One o kojoj ovisi vječni spas svih naroda! Kada navečer pođete procesijom držeći u ruci upaljenu svijeću i gledate te hiljade svijeća kako igraju na vjetru – a jedna se ne razlikuje od druge – to osjetite da nema nikakve razlike među ljudima, staležima, da smo mi svi u ovoj suznoj dolini djeca jedne te iste Majke i da je jedini smisao života da bez ljudskoga obzira radimo na našemu spasu i spram naših bližnjih i da tako dođemo onamo za što smo stvoreni. To je vrlo uska skica onoga što sam proživio i smatram da bismo morali organizirati hodočašća u Mariju Bistricu ili druga svetišta gdje ćemo se zajedno moliti Bl. Gospi. Uvjeren sam da će biti koristi od tih molitava i za naš ovozemski život jer »tražite kraljevstvo Božje i sve ostalo će vam se nadodati« (Mt 6,33).