Knjiga dojmova 2016. Trilj – Aržano

14. kolovoz 2016., sredina ljeta, vrhunac vrućine, višednevni hodočasnici poprimaju zabrinjavajuće tamne nijanse kože, a neka je kemija u zraku… 64. dan hodočašća, 25 hodača od Trilja do Aržana.

Iz Knjige dojmova:

Najbolji dio hoda je apsolutno jutro. Ujutro je svježe, ujutro je na cesti bio hlad, ujutro hodamo u tišini i svako namata svoje misli. Pitali smo se prije početka s prorokom Hošeom: “Što mogu učiniti za tebe?“ Zavjet ima svoje nakane, a svaki hodočasnik svoje. Bez toga bi bili tek sportaši, a ovako nalazimo snagu i motivaciju i kada se čini teško, i kada se čini nemoguće.

Iznenađenja su nas dočekala u Tijarici, kod bijelog spomenika s golubicom i parkom Dinka Sučića. Lani toga nije bilo, mi koji smo prošli znamo da nije.  A onda su nam rekli da je sve dvadeset dana staro. Martin je gromoglasno pjevao: “Ostali su polomljenih krila, a bili su za dom spremni!“ U crkvu smo ušli taman na početku nedjeljne mise, a takve providnosti se ne propuštaju. Ostali smo u zajedništvu sa župljanima. Slijedio je i ručak u osnovnoj školi, gdje su nas pozdravili ravnateljica i načelnik. Dobili smo za uspomenu maice i nekako se otrgli i krenuli dalje.

Aržano je mjesto bijele grobnice. vAržano je mjesto rođenja i odrastanja Josipa Jovića. vAržano je mjesto koje je dalo prvu žrtvu u Domovinskom ratu. Marijanski zavjet za Domovinu mora biti u Aržanu, mora moliti kod bijele grobnice. Danas, gledajući i slušajući i hodajući uz naše branitelje, možemo se ponovno zapitati: “Da li je spašen onaj prvi pogođeni?“ Zapamćen svakako. Važno je biti u Aržanu.

Na večeru smo pozvani u zaseok Gradina, kod obitelji Ive Dujmića pokojnog Dragana, ali smo na cesti još jednom zaustavljeni kod Ledića Joze Kevina, koji su dali aperitiv prije jela. A hrana se ukazala u vidu lovačkog gulaša na otvorenom, onako kako hodočasnici najviše vole: jesti na kamenu, šterni, ispod brajde, u svakom kutku dvorišta. Lokalna gospoda su nas počastili i gangom, malo glazbe uz jelo. 🙂 S vremenom smo shvatili da ne razumijemo drugi dio, a kad su nam preveli, zaključili smo da je bolje ne znati. Nešto tipa: “Dao Bog da me pratilo do groba mini suknja i debela noga!” Završilo se ipak s onim domaćim pjesmama koje svi znaju…..

Spavali smo u učionici kemije u školi.

K