Do kraja Zavjet, Molitve, Zahvale, Prikazivanja su za : prije svega za svoju obitelj, njihovo
zdravlje, njihov uspjeh na fakultetima, na poslovima, ali osobito na povratak starijeg sina iz tuđine..
Marijanski zavjet za Domovinu … slučajan susret ili ne ?? Naravno NE ! Slučajnosti u životima ne postoje!
Početak priče seže u prvu godinu postojanja MZD-a, 2015. godinu.
Poziv tadašnje zamjenica Ravnatelja Caritasa Dubrovačke biskupije otprilike glasi : dolaze na Srđ nekih pet – šest hodočasnika za Domovinu, koji su krenuli iz Osijeka i Dubrovnik im je zadnja stanica. Trebalo bi im osigurati ručak na Srđu.
Sve dogovoreno u pet minuta i dan kada su stigli nađemo se u Muzeju Domovinskog rata na Srđu. Ručak među posjetiteljima Muzeja, jednostavan i skroman i kreće riječ po riječ.. Što je to Marijanski zavjet za Domovinu ? Zašto je Kome je ….? I tako tisuću i jedno pitanje. Svaki odgovor i pogled prema njima tuče i bubnja u srce, a želja za tim se trenutno rađa.
Dolazi ljeto 2016.godine i bilo ubrzava.. približava se početak novog hodočašća .. što, kako, gdje, mogu li ??? Bolna leđa i lijene noge, hodaju od Domovinskog rata previše, a osobito putovima bespuća šumaraka, brda i planina.
Odluka je pala! Supruga i ja krećemo put Međugorja.
Dogovor je bio, u Međugorju smo na dan kada stižu hodočasnici. U svom aranžmanu dok ih čekamo, organiziramo cjelodnevni program (molitva, Križevac, Misa, smještaj). Jutarnje dizanje, doručak i dolazak ispred crkve Sv. Jakova pa susret sa ostalim hodočasnicima i polazak put Metkovića.
Supruga ostaje u Međugorju i čeka poziv do kud sam došao. Ako ne mogu više dolazi po mene i pomalo put Dubrovnika uz zahvalu Bogu i Majci Božjoj na pokušaju truda. Duh bi, ali tijelo je slabo. Ja hodam, molim, pjevam, uživam…. Supruga pomalo nervozna jer se nešto dogodilo pa se ni javit ne može… U popodnevnim urama poslije objeda, ona se upućuje u Metković i bit će u hladu maslina ispred crkve Sv. Nikole i od tuda čekati poziv.. Poziva i dalje nema, ali negdje iza 4 ure popodne stiže skupina hodočasnika, a među njim i ja. Začuđeno gleda u mene i pogledom pita : zar si stvarno to uspio ?
Zagrljaj, zajednička molitva, oproštaj od ostatka ekipe koja sutra nastavlja dalje i još malo u Dubrovniku su.
Oduševljenje uspjehom je nemjerljivo, a time i želja još veća za sve to proći od početka pa do kraja. Zahvala Bogu i Gospi .. ma baš , baš Vam HVALA !
Slijedeća 2017. je već bolje organizirana, ali i pojačanje je tu. Prijatelj Stijepo se priključuje i plan nam je prva tri dana. Od Osijeka do Vinkovaca, ali kad smo krenuli tih tri dana se završilo na pet dana.
Sad to već uzima maha i 2018. je i bolje i jače organizirana. U skladu sa mogućnostima krećemo uz pojačanje prijateljice Vinkice ( već na samom svom početku hodočašća postaje legenda )…
Tako isto i 2019.godina.. broj dana i kilometara pod nogama raste i raste. Užitak u hodočašću sve veći i veći.
Dolazi 2020.g. takva kakva jest.. da li će se održati ili ne ? Samo dragi Bog zna, a Gospa šapuće .. hoće i za mene možda i najljepše i najbolje od samog mog početka .. Idemo „krivim“ smjerom.. čak što više i krivim rutama.
Polazimo sa najjužnije točke „Lijepe naše“ , sa Prevlake – Rta Oštro. Kroz deset dana dolazimo opet u Međugorje i sastajemo se sa ekipom koja ja krenula isti dan 05.08.2020. (Gospa Snježna ; Dan Domovinske zahvalnosti i dan Branitelja).
Kad spominjem opet Međugorje, vraćam se na 2016.g. Tada sam odmah bio odlučio da ću ja imati i svoj osobni Zavjet u Marijanskom Zavjetu. Svaku godinu ću hodočastiti rutu do Međugorja, sve dok ne odhodočastim ukupnu rutu… i tako bi !!!!
2021.godina, još dana i još kilometara pod nogama… u toj, ali i u prethodnim godinama neke pojedine rute su ponavljane.
2022.godina je osobno teška i turbulentna. Na granici odustajanja od svega zbog nekih svojih osobnih razloga. Kroz misli se u isto vrijeme vrti .. a što da smo odustali 1991.g.? Ne, neću odustati ! Uprkos svim silama koje žele odustajanje, želja protkana molitvama za dovršetkom, a sve na Slavu Božju se i ostvaruje. 2022.g. je zadnja godina kojom je zaokružena priča sa Marijanskim zavjetom za Domovinu.
Da se vratim na početak, 2016.godinu. Moje su molitve, htjenja i želja bile usmjerena prije svega na mene, moj uspjeh da odradim tih prvih dvadesetak kilometara. I sve to mi bi uslišano.
Već druge godine, pa sve do kraja Zavjet, Molitve, Zahvale, Prikazivanja su za : svoju obitelj, njihovo zdravlje, njihov uspjeh na fakultetima, na poslovima, ali osobito na povratak starijeg sina iz tuđine.
Naravno da su molitve, zahvale, zavjeti, prikazivanja bila i za Domovinu, za prijatelje i za žive i pokojne. Za Branitelje, za Župu, za Biskupiju, za Caritas. Volim tu i tamo kazati, Gospodine, spomeni se svih ljudi koji se nalaze u mom mobitelu. Svi su tu iz nekog razloga.
Čovjek prolazeći ovim hodočasničkim putovima, postane u srži svog bića svjestan koliko je Domovina kroz stoljeća natopljena krvlju. Koliko ratova, ugušenih buna, koliko NEVINIH leži i vapi za našim oslobođenjem. Svakim je našim korakom, molitvom, blagoslovom ona oslobođena mrvom trpljenja, mrvom patnje. Svi smo mi uistinu dužni ovo činiti za naše prethodnike, a još više za naše nasljednike.
2022.g., moja osobna najveća milost i potvrda uslišanja je odluka sina za povratkom iz Njemačke u rodnu kuću. Zajedno sa svojom obitelji, suprugom i dva sina. Uz to kćer je na završnoj godini fakulteta. Drugi sin na redovitim kontrolama u Zagrebu je sve bolje i bolje, posao mu se smiješi. Bože koliko si VELIK !
Po zagovoru Blažene Djevice Marije, a kroz sve vrijeme isprepleo se i Sveti Josip, jer kako bi to sve
bilo bez obitelji, VELIKE OBITELJI, ispunjene su mi molbe, želje i ostaje mi samo da svakodnevno ZAHVALJUJEM i BLAGOSLIVLJAM …
Na kraju ZAHVALJUJEM Bogu, Blaženoj Djevici Mariji, Svetom Josipu. Svetom Vlahu (čiji je barjak bio svaki dan sa mnom), Svetom Luki (imenjaku starijeg sina). Svetom Nikoli – putniku (imenjaku kćeri i pok.oca). Svetom Ivanu (imenjaku mlađeg sina), svim ostalim svecima i blaženicima koje sam sretao putem. Koji su bili tu sa mnom i uz mene. Koji su bili tu uz sve moje patnje, suze, kapi znoja, žuljeve, kiše i žege. S kojima sam dijelio radosti i tuge, padove i uspone, grijehe i ispovijedi prenijeli na Božji oltar.
A svima vama koje sam sreo na mojim putima, koji ste me dotaknuli na lijepi ili manje lijepi način,
zbog kojih sam se smijao ali i nervirao. Svima sa kojima sam dijelio kruh i vodu, sa kojima sam spavao i ustajao na razno raznim hodočasničkim prenoćištima.
Svima koji su pripremali sve i puno više od toga želim ostvarenje svih potreba i želja uz OBILJE BOŽJEG BLAGOSLOVA.
Zoran, Dubrovnik 2023.