[ UPOZNAJTE NAŠE VOLONTERE ] Stipo Mlinarić

______________________________

MOTIVACIJU ZA VOLONTIRANJE PRVENSTVENO CRPIM IZ DOMOVINSKOG RATA. SAM RAT SMATRAM VOLONTIRANJEM.

Gdje i kada ste se prvi put susreli s volontiranjem?

• S volontiranjem sam se susreo u više navrata. Najčešće osobno provodim akcije vezane za Crkvu i Vukovar, vodio sam volonterske akcije za pomoć crkvi Gospe Fatimske i tadašnjem pateru Anti. Većinom su to samoinicijativne akcije. Jedna od zadnjih akcija bila je prije dvije godine, u suradnji s A. Đerekom i paterom Ivanom Ike Mandurićem iz Marijanskog zavjeta za Domovinu, kada smo tiskali grafiku vodotornja i skupili 180 000 kn za izgradnju crkve sv. Josipa u Borovu naselju. Izgradnja crkve je u počecima, uz Božju pomoć – napravit će se.

Što Vas je motiviralo na volontiranje?

• Motivaciju za volontiranje prvenstveno crpim iz Domovinskog rata. Sam rat smatram volontiranjem. U ratu se nisam borio za novce, borio sam se za ljude i za nemoćne; borio sam se za slabije. Borba za ljude nastavlja se i danas, rekao bih da u tom smislu „rat nije stao“. Uvijek nastojim pomoći onom tko je bolestan, nemoćan, stariji i/ili siromašan. Smatram kako je takav stav vrijednost proizašla iz Domovinskog rata koja i danas živi.

Kako Vas je iskustvo volontiranja obogatilo, tj. koja znanja i vještine ste stekli volontirajući?

• Iz volontiranja ne uzimam apsolutno ništa za sebe, posebno ne materijalno. Mišljenja sam da ako počnem sebi pripisivati i naglašavati zasluge, bolje da to nisam ni napravio. Što god danas napravim, do sutra zaboravim. Ne volontiram za osmijeh ili za zahvalu, što se mene tiče ne trebam reakciju za svoj rad.

Je li bilo negativnih iskustava u volontiranju?

• Ne znam, ali ako ih je i bilo nisu vrijedne spomena. Zaboravim na reakcije, bile dobre ili loše.

Smatrate li da branitelji u dovoljnoj mjeri volontiraju?

• Ne. Ne samo da nisu uključeni u volonterske akcije, nego su maksimalno isključeni iz društva, a sami se ne znaju uključiti i organizirati. S jedne strane krivim njih same što se ne pokrenu, a s druge strane krivim cijeli sustav uključujući i Crkvu. Društvo u cijelosti se ne pokušava približiti braniteljima. Na primjer, zašto u svakoj od župa svećenik ne bi rekao „Ajmo u utorak u 20 h skupit’ branitelje iz svoje župe, počastit’ ih i vidit’ tko su ti ljudi, koji su im problemi, što ti ljudi mogu dati župi i što župa može dati njima?“ Na kraju krajeva, postoje različite situacije u kojima bi župa trebala pomoći. Nažalost, svećenici u župama to ne rade. Svaka čast pojedincima koji se trude animirati branitelje, nema ih mnogo. Vjerujem da bi branitelji bili puno aktivniji i sudjelovali u različitim volonterskim akcijama kada bi Crkva i šira zajednica bile aktivnije.
• Crkva, posebno svećenici koji imaju dobar pristup ljudima, bi uvelike mogla pomoći u prevenciji samoubojstva kod braniteljske populacije. Važno je razgovarati s tim ljudima, saslušati ih i pomoći im da se nose sa životom danas. Nisu svi jednako jaki da mogu mirno živjeti; iako sam preživio krvav rat u Vukovaru i devet mjeseci logora, mislim da sam dovoljno jak, no ne želim suditi po sebi. Svjestan sam da se mnogi moji suborci ne osjećaju jednako i da im je potrebna pomoć.

                       ______________________________

ZA POČETAK, TREBA SE POKRENUTI I SPUSTITI VLASTITI EGO NA NULU! NE ŽALITE ZA NIČIM I NE GLEDAJTE VLASTITU KORIST.

 Što biste savjetovali braniteljima koji razmišljaju o uključivanju u volonterske akcije, kako biste ih motivirali?

• Preporučio bih braniteljima da započnu od Crkve, od svoje župe. U svakom manjem i većem mjestu najvažnije su tri osobe – liječnik, nastavnik i svećenik. Oni imaju najveći utjecaj i edukativno djeluju na društvo. Krenite od svećenika, zamolite ih za pomoć i upitajte što možete napraviti za zajednicu u kojoj živite!

Koje vještine biste izdvojili kao važne za volontera?

• Za početak, treba se pokrenuti i spustiti vlastiti ego na nulu! Ne žalite za ničim i ne gledajte vlastitu korist.

 Što Vam je najdraže u poslu volontera?

• Najdraže mi je upoznavanje različitih ljudi. Ljudi su najveća vrijednost, a posebno mi je drago što sam upoznao patera Iku. Lakše bih prebolio da sam izgubio lijevu ruku, nego da njega nisam sreo, drago mi je što sam upoznao i druge čestite i poštene ljude.

 Kako novi volonteri mogu pridonijeti Marijanskom zavjetu i zašto bi se trebali priključiti našem radu?

• Za rad je potrebno deset prstiju. U životu, kao i u ratu, sve se radi rukama. Većina branitelja koji imaju zdrave ruke mogu puno toga napraviti. Dođite i pomozite nam u daljnjem radu!